Tanja Tuleković: Rimska naselja
TANJA TULEKOVIĆ
kustos-arheolog
Javna ustanova „Spomen-područje Donja Gradina“
79243 Demirovac, Kozarska Dubica
(www.jusp-donjagradina.org)
P R A E T O R I U M E T D O M A V I A
UVOD
Pod imenom Tabula Peutingeriana rimski kartograf Kastorije je u IV vijeku dao prikaz glavnih rimskih puteva od Britanskih ostrva do sjeverne Afrike. Putna mreža Rimskog Carstva sa usputnim stanicama i njihovim međusobnim rastojanjima iscrtana je na 12 pergamentnih listova od kojih je do danas sačuvano 11 a nalaze se u Nacionalnoj biblioteci u Beču (Österreichische Nationalbibliothek in Wien).
Međunarodni značaj i karakter imale su rimske ceste koje su prolazile kroz našu zemlju idući od Italije prema provincijama Dalmaciji, Panoniji, Iliriku, Dakiji, Trakiji, Makedoniji i Grčkoj. Na pergamentima Tabule Peutingeriane zabilježene su i dvije stanice o kojima će u daljnjem tekstu biti više riječi: AD PRAETORIUM i AD DRINUM. Prostorno su znatno udaljene, ali sam odlučila da za ovaj naučni skup povučem paralelu između njih iz prostog razloga što dolazim iz Kozarske Dubice u čijoj neposrednoj blizini se nalaze ostaci rimskog naselja Praetorium. Akcenat stavljam na terme u Praetoriumu i Domavii.
PRAETORIUM
Cesta Siscia-Sirmium vodila je lijevom obalom rijeke Une preko Utolice, Baćina i Hrvatske Dubice. Prva stanica u ovom smjeru bila je Ad Praetorium. Na lokalitetu Tuk u Baćinu (u današnjoj Republici Hrvatskoj) pronađen je miljokaz, kao i ostaci naselja, najvjerovatnije od putne stanice Ad Praetorium („Kod Pretorija“). Na udaljenosti od oko 200-300 m (preko rijeke Une) pronađene su antičke ruševine na lokaciji Crkvine u Suvaji. Ovo naselje u Suvaji je na Tabuli Peutingeriani označeno vinjetom „terme“, a to je i potvrđeno arheološkim istraživanjima prilikom kojih su pronađeni ostaci termi.
Selo Suvaja nalazi se na sjeverozapadu Republike Srpske, 6 km zapadno od Kozarske (ranije Bosanske) Dubice. Leži na samoj obali rijeke Une. Godine 1973. otkriveno je prostrano rimsko naselje. Probna istraživanja vršena su 1976. godine. Veća arheološka istraživanja vršena su u periodu od 4-26. septembra, 1980. godine, kada je istraženo oko 800 m² površine. Aglomeracija se oslanjala sa jedne strane na rijeku Unu, a sa druge na brdoviti teren zapadnih ogranaka Kozare. Povoljan geografski položaj uslovio je razvoj upravnog centra državnog imanja (palatium ili praetorium fundi, odnosno villa publica).
Čitav kompleks u Suvaji, koji zahvata oko 5 ha, razvijao se, pregrađivao i dograđivao u rasponu od najmanje tri vijeka. Prošao je put od obične rustikalne vile do centra velikog agrokompleksa (praetorium fundi, odnosno villa publica). Urbanističko-arhitektonski razvoj Suvaje odražava društveni proces koji je obilježen propadanjem slobodnog seljaštva i njegovim pretvaranjem u kolone, te okrupnjavanjem velikih posjeda (fundi, latifundiae), procesom koji je intenziviran u III vijeku a u IV vijeku doživio najveći zamah.
Rimsko naselje u Suvaji se nalazilo na mjestu gdje je na magistralnu cestu Siscia-Sirmium izlazila komunikacija koja je dolazila iz Salone dolinom rijeke Sane. Bojanovski smatra da je Praetorium bio funkcionalno povezan i sa riječnim prometom Sana-Una-Sava-Dunav, kojim se iz Panonije izvozilo gvožđe iz topionica na Sani (Satri Majdan) i Japri (Blagaj), žito i dr. proizvodi. Ivo Bojanovski naslućuje da je u neposrednoj blizini postojalo i riječno pristanište, odnosno pretovarna stanica iz manjih u veće lađe. Isto tako pretpostavlja i postojanje prelaza preko Une mostom.
Za vrijeme arheoloških istraživanja u septembru, 1980. godine otkopani su temelji građevine pravougaonog oblika. Dužom stranom objekat se pružao u smjeru sjever-jug. Na sjeveru se završavao velikom polukružnom apsidom, a na jugu je imao manju i pliću apsidu (egzedru). Po dužini se dijelio na dva nejednaka dijela i to u dva nivoa.
Sjeverni dio objekta sastojao se od tri prostorije. Sve prostorije imale su dobro očuvane podove izrađene od krečnog maltera i krupnijeg šljunka, sa opekama različitog oblika (heksagonalne, romboidne). Namjena pojedinih prostorija nije utvrđena.
Južni dio zgrade je od sjevernog dijela bio odvojen glavnim zidom širine 0,60 m. U ovom dijelu objekta izdvajaju se dvije prostorije: velika prostorija širine 6 m i prostorija sa egzedrom dužine 9 m i širine 4 m. Izgleda da se oko ovog dijela građevine u južnom, zapadnom i istočnom smjeru nalazilo manje dvorište, vrt ili park. Prostorija sa egzedrom bila je popločana velikim podnim opekama, a kasnije krpljena heksagonalnim ciglicama.
Građevina je prošla kroz najmanje dvije faze, što se vidi po podovima u dva horizonta. U kasnijoj fazi podovi su bili temeljno obnovljeni i izdignuti. Postojanje horizontalnih i vertikalnih uređaja za zagrijavanje (hypocaustum) potvrđuju nalazi opeka iz strukture hipokausta (opeke od suspenzura i tubulusi), ali i drugi elementi građevine (nivoi podova, ognjište u apsidi itd.).
Svi relevantni elementi, prostorna dispozicija tlocrta, veličina i položaj objekta, otkopani materijal iz strukture hipokausta ukazuju na to da je otkopana zgrada korištena za terme. Sudeći po veličini objekta i po njegovoj izdvojenosti iz ostalih dijelova kompleksa, ne radi se o privatnoj kućnoj banji (balneum) nego o kupatilu namijenjenom javnom korištenju (balneae, thermae) i to kao koherentni dio složenog građevinskog kompleksa.
Zaključak Ive Bojanovskog je da starija građevinska faza pripada II vijeku, a mlađa faza III ili IV vijeku.
Materijal sa ovog lokaliteta smješten je u Muzej Kozare u Prijedoru.
DOMAVIA
Cesta Sirmium-Gensis preko stanice Ad Drinum vodila je u Argentarium. Udaljenost između Ad Drinuma i Argentariuma nije označena na Tabuli Peutingeriani. Ćiro Truhelka je 1891. godine ustanovio da je ta cesta išla dolinom rijeke Drine, udaljena od nje 300 m. Cesta je bila širine 4 m, oivičena velikim kamenjem sa oba kraja. Vencel Radimsky je otkrio ostatke rimske ceste koja je vodila dolinom Saske rijeke između Domavije i Bjelovca.
Uz cestu Drinjača-Đurđevac nalazi se veći broj rimskih naseobina, od kojih se najznačajnije nalaze u Gradini kod Sasa i u Skelanima. U Gradini je ustanovljeno da se nalazila Domavija, sjedište rudarske uprave i centar rudarskog distrikta Argentarije. Po rimskim nalazima poznato je i nekoliko obližnih mjesta. U Loznici (Ad Drinum) pronađeni su ostaci rimskog naselja i groblja, u Bjelovcu razni rimski artefakti i primjerak novca Aleksandra Severa, u Sikiriću je otkriven depo rimskog novca iz III vijeka, dok rimskih spomenika ima u Voljevici. Mjesto Mihaljevići na Drini sjeverno od Bratunca predstavljalo je važnu saobraćajnu tačku.
Godine 1890. započeto prekopavanje u rimskom gradu Domaviji kod mjesta Gradine u Srebrenici nastavljeno je 1891. godine pod rukovodstvom Ludwiga Pogastchniga. Prekopavanjem Gradine utvrđen je veliki značaj tamošnjeg rimskog naselja. Domavia je bila značajan rudarski centar carskog doba. U njoj se nalazila uprava svih rudnika na području
Panonije i Dalmacije. Tu se vršila eksploatacija srebra, bakra, cinka, željeza i olova. Pojačane aktivnosti oko eksploatacije olova i srebra započeli su Iliri. Privučeni njihovim nalazištima u ove krajeve dođoše Rimljani negdje u II vijeku.
Iskopavanjima krajem XIX vijeka pronađeno je mnogo značajnih artefakata (predmeti, natpisi, novac, itd.) koji ukazuju na uspon ovog naselja od sela do kolonije. Iz vikusa se vremenom razvilo gradsko naselje, koje je u III vijeku dobilo status municipiuma, a zatim i kolonije. Pronađeni su objekti koji karakterišu jedan rimski grad (kurije, terme, forum, bazilika, vodovod). S obzirom na to da je Domavia bila centar rudarske i metalurške djelatnosti tu se nalazilo i sjedište prokuratora. Pretpostavlja se da je Domavia imala oko 30 000 stanovnika.
Urbanizam Domavije nije se zasnivao na rimskoj šemi ortogonalnog rastera, jer za to u Gradini nije bilo prirodnih uslova. Grad se prilagodio ispresijecanom reljefu terena u uskim dolinama Saske rijeke i Majdanskog potoka. Gradska dominanta je bila kod sastavaka Majdanskog potoka i Saske rijeke pod sjevernom padinom grada, na kom se, izgleda, nalazilo i manje utvrđenje. Kod sastavaka su bili podignuti i i objekti kurije, sudnice s manjim forumom i drugim sadržajima. A tu su bile i gradske terme (balneum).
Prilikom istraživanja 1892. i 1893. godine terme su otkopane. Podignute su na desnoj obali Saske rijeke, u njenom meandru. Bile su najveće zdanje Domavie. Pominju se u natpisima iz 220. i 274. godine (počasni natpis Aurelija Verekunde, prokuratora argentariaruma o obnovi gradskih termi ujedno je i posljednji je datovan natpis iz Domavije: (Imp. Caes. L.) D [o]m[iti]o [Au]re[li]ano [A]u[g] et Capitolino co(n)s(ulibus) Aur. Verecunda v.e. procurator) argentariorum balneum vetustate conlapsum ad pristinam faciem reformare ceravit. Carski prokuratori su se, između ostalog, brinuli i o izgradnji javnih objekata u gradu ostavljajući za sobom mnoge natpise koji nam ilustruju rast Domavie.
Javne terme u Domavii svojom površinom od 2122 m² skoro da dostižu veličinu malih termi u Pompejima. „Njihova znatna i posve zagrađena skupina zgrada od 52,8 m najveće istočno-zapadne dužine i 50,8 m najveće sjeverno-južne širine leži uz desnu obalu Saske rijeke na niskoj terasi, te nam ponovo zasvjedočuje znamenitost istorički posve nepoznate rudarske varoši Domavije“.
Ove terme sastoje se od 45 prostorija različite veličine, od kojih su se neke zagrijavale kroz hipokaust. Objekat je sagrađen od opeka i kamena, i to od lokalnog vulkanskog andezita i kvarcita. Jasno su ustanovljeni ostaci hipokausta, tragovi mozaika ali i mnogi drugi predmeti (kamenje sa natpisom, novac, željezni predmeti, ostaci staklenih posuda itd.). Čitav kompleks termi dijeli se na muško i žensko kupatilo pa su i glavne prostorije podvojene.
Detaljnije o ovim prostorijama može se pročitati u Izvještaju o iskopinama u Domaviji kod Srebrenice u godinama 1892. i 1893. (Glasnik Zemaljskog muzeja br. 1894/01).
Javne terme su jedno od najznačajnijih dostignuća rimske arhitekture. Pronalaskom sistema za grijanje odaja i bazena (hipokausta) u II vijeku p.n.e. formiran je klasični tip termi, koje su u doba Carstva postale jedna od najkarakterističnijih institucija gradskog života. Nisu predstavljale samo mjesto za održavanje higijene. U njima se odvijao intenzivan društveni i kulturni život: ljudi su se okupljali, sastajali, razgovarali o privatnim i javnim, opštim i političkim pitanjima. Veličina termi, monumentalnost, raskoš i bogatstvo u umjetničkoj opremi i izgledu zavisili su od mjeta u kom su se nalazila ova zdanja. Da bi mogle da služe svojoj namjeni terme su morale biti obilato snabdjevene vodom. Tri osnovne prostorije određivale su način svojevrsnog rituala kupanja: tepidarium-bazen sa toplom vodom, caldarium-bazen sa mlakom vodom, frigidarium-bazen sa hladnom vodom, u kom se posjetilac rashlađivao i osjećao osvježenje koje mu je pružalo kupanje. Većina rimskih gradova je imala bar jednu takvu građevinu.
RESUME
Provincije Rimskog Carstva bile su ispresijecane udobnim putevima, na čiju izgradnju je trošeno mnogo truda i sredstava. Ceste su građene na gotovo savremen način: planirane su trase pod najpovoljnijim uslovima, građene su na solidnim osnovama koje su mogle da izdrže velika opterećenja i da vijekovima odolijevaju klimatskim nepogodama, rastojanja su obilježavana miljokazima, građene su putne stanice a sve to u svrhu ekonomskog i strateškog prosperiteta. Iz tih razloga u našoj zemlji imamo sačuvane ostatke rimskih cesta. I upravo ti ostaci su vodili naše velike istraživače do rimskih naselja.
Ivo Bojanovski, smatra da je villa publica u Suvaji, kao centar velikog dominija, morala osim termi imati i gospodarski i rezidencijalni dio. „Sama denominacija praetorium za ovo kasno vrijeme govori dovoljno jasno o karakteru takvih aglomeracija. Naime, u svom semantičnom razvoju od republikanskog i carskog doba (u značenju: šator, zgrada pretora, zapovjednika rimske vojske) pa do kasnoantičkog značenja: bolja kuća, palača ili kuća na ladanju, i to ne obična rustička vila nego suburbana, dakle dvorac (praedia sum praetorio, Pap. Dig. 32, 91, 1.). U stvari su to bile velike vile u državnom posjedu (villae publicae) kao centri prostranih poljoprivrednih domena (lat: dominicum). Takav složeni objekt bio je i u Suvaji, a po savremenim izvorima zaključujemo da se i nazivao-Praetorium“. Prema tome, prostrane ruševine u Suvaji su bile u funkciji upravnog centra veleposjeda, kao praetorium fundi, po čemu je ovo naselje i dobilo naziv. Poljoprivredna dobra i gospodarski objekti nisu dovoljno istraženi u našoj zemlji.
Domavia je bila vrlo značajan centar rimskog rudarstva u istočnoj Dalmaciji i jugoistočnoj Panoniji. Njena uloga jakog proizvođačkog metalurškog centra ojačala je krajem II vijeka. Bogatstvo arheoloških nalaza ukazuje na to da je Domavia bila i ekonomski i kulturno značajno rimsko naselje. Status vikusa je imala u I i II vijeku. Početkom III vijeka dobija status municipiuma da bi već sredinom III vijeka dobila viši rang i postala kolonija. Otkrivena je u okviru projekta istraživanja plemenitih metala i otvaranja rudnika srebra, olova i cinka u području planine Kvarac, istočno od Srebrenice. Paralelno sa otkrivanjem rudnih žila olova, srebra i cinka rudari su istražili i ostatke rimskog rudarskog grada. Padom Rimskog Carstva, kao i većinu drugih gradova u okolini srušila su varvarska plemena koja su prodrla na područje Balkana.