Milun Garčević: Tehnologija rimskih podnih mozaika
TEHNOLOGIJA RIMSKIH PODNIH MOZAIKA
Rimljani su osvajanjem grčkih gradova prisvajali umjetnička djela i dopremali ih u Rim. S današnjega motrišta, rimska kultura nije bila samo derivat ili imitacija grčke kulture, nego je baštinila i etruščansku kulturu, različitu i od rimske i od grčke. Rimljani su most prema izgubljenim helenističkim remek-djelima, njima su se divili, kopirali ih i prevodili u druge umjetničke izričaje . Zahvaljujući urbanoj etruščanskoj baštini i inventivnosti, Rimljani su s vremenom postali odlični graditelji i vrsni tehnolozi široke naobrazbe primjerice M. P. Vitruvije, o kojemu ne znamo točno kada je živio (za Julija Cezara i Augusta u I. st. pr. Kr.), ali nam je ostavio Deset knjiga o arhitekturi. Rimsko graditeljstvo je dobro spojilo mezopotamijsku gradnju opekom i grčku obradu kamena sa vlastitim zidanjem na nov – rimski način. U graditeljstvu su se najviše koristili kamen, mramor, opeka i domaći travertin od kojega se, između ostaloga, pravila i žbuka. Poboljšali su metode izrade i upotrebe hidraulične žbuke, koje je već od prije korištena u Grčkoj (Megara), slična današnjem cementu. Radi se o smjesi pucolane (pulvis puteolanus) ili nekih drugih pucolanskih materijala (mljevene opeke, terakote), pijeska i gašenog vapna. S vulkanskim pijeskom mort je bio čvrst i elastičan, dočim je s terakotom gubio na čvrstini, ali je bio gušći i otporniji na vodu. Mljevena opeka je bila dobra protiv smrzavanja.
Plinije Stariji ne dvoji o podrijetlu mozaičkih podova, uvjeren da je to grčki izum,“pavimenta originem apud Graecos habent”. Kao i druge umjetnost, i mozaik u početnome razdoblju nije bio ni stilski ni tehnološki savršen. Njegova trajnost i vrijednost ovisna je o vještini, znanju i iskustvu mozaičara, što je vidljivo na duktusu površine i na kvaliteti upotrijebljenog materijala. Mozaik je izvedbeno najkompliciranija umjetnost. Bitan je ekipni rad baziran na raspodjeli poslova koji se izvode određenim i strogim redoslijedom. O izvornoj izvedbi mozaika nema podataka sve do Dioklecijana za kojega je 301. god. napisan Edictum De Pretiis Rerum Venalium (Edikt o cijenama). Njime se određuju dnevnice umjetnika, obrtnika i običnih radnika. Glavni pokretač i voditelj posla je pictor imaginarius koji osmišljava i slika mozaički karton, zarađuje 150 sestercija dnevno i ne plaća na to porez (tako sve do XIV. st.). Njegov predložak i ideju prevodi pictor parietarius, prilagođuje predložak i povećava u zadano mjerilo za podnu ili zidnu površinu uz plaću od 75 sestercija na dan. Calcis coctor miješa i postavlja materijal za podlogu, dočim lapidarius structor (kamenorezac) obrađuje materijal u kockice, a tessellarius izvodi jednostavnije dijelove mozaika. Plaćeni su 50 sestercija na dan. Musivarius izvodi kompliciranije dijelove mozaika i plaćen je 60 sestercija na dan. Originalni slikovni prikaz posla vidljiv je na mramornom bareljefu iz Ostije: dvojica nose vreće s materijalom,ostali pripremaju podlogu i izrađuju tesere pod budnim okom glavnog majstora-mozaičara. Stoga su se formirale putujuće ekipe koje su odlazile onamo gdje bilo je posla. Ovaj teški posao radio se uglavnom dijelom in situ (klečeći i čučeći), osim embleme koja se obično izvodi u radionici i umeće na mjesto unutar mozaičke površine.
U IV. st. u Codexu Theodosianusu iz 438. god. opisane razlike između musivariusa koji izvodi zidne, i tessellariusa koji radi podne mozaike. Uprkos ovoj preciznoj i detaljnoj podjeli, ne postoji tako oštra razlika između umjetnosti i majstorske izvedbe. Prilagođavanje mozaika arhitektonskom okolišu dovodi u usku vezu pictora imaginariusa i musivariusa, njihovu suradnju kreacije i izvedbe te, u konačnici, postavljanje mozaika u uzajamnost prostor – osvjetljenje. Umjetnik (pictor imaginarius) kao autor kartona određuje površinu mozaika, veličinu, boju, materijal i način postavljanja tesera.
Očito je da mozaička umjetnost uzdignuta na razinu autorstva slikarstva ili skulpture. S obzirom da se površinom mozaika hodalo, podloga je morala biti čvrsta i elastična, propusna kao sito, uz osiguranu drenažu i ostale izvedbene kvalitete što se sve postizalo po slojevima. Sama vrijednost mozaika diktirala je i podlogu, jer je vrijeme pokazalo da su neki mozaici loše tehnološki napravljeni pa ih kao takve i ne vrijedi restaurirati. Povijesno gledano detaljni opisa izrade mozaika je obavijen velom tajne i tek nas o tome šturo obavještavaju pojedini autori: Kato Stariji, Kolumela, Paladije, Plinije i Vitruvije. Kato Stariji (234.- 149. pr. Kr.) u djelu De re rustica upotrebljava riječi ibi de testa arida pavimentum struito što se odnosi na jednostavne podove od lomljene terakote koji su se izrađivali miješanjem lončarskih otpadaka, crijepa i s vapnom. Takva nepropusna crvenkasta smjesa služi za oblaganje cisterna, terasa i podova, a dobro je poslužila i kao podloga za mozaičke podove. Prema R. Mooru tu nije riječ o pravom mozaiku, već suvremenim rječnikom rečeno o taracu. K. Dunbabin ne dvoji da se radi izvorno o punskom podu – pavimenta poenica – koji se kasnije proširio po Sjevernoj Africi, Sardiniji i Siciliji. Najraniji primjeri ovakvog poda izrađenih u tehnici opus signinum otkriveni su u Kartagi i datiraju iz III. st. dočim su oni iz II. st. pr. Kr. izrađeni u tehnici opus figlinum. Riječ je o tzv. „cementnim podovima“, a odnosi se na sve zbijene podove na bazi vapna pomiješanog s pijeskom. Ovisno o načinu ispune: dodatkom anorganskih agregata, kao npr. mramornog brašna, lomljene opeke ili ugljene prašine. Rezultat je bijelo-crveni pod (opus signinum) ili crni (graecanicum). Također su se umetale vapnene tesere ili komadići mramora, tvoreći tako jednostavne geometrijske uzorke. I kod Kolumele (4. – 70. god.) i kasnije Paladija (oko 400. god.) dati su opisi jednostavnih (funkcionalnih) graecanicum podova. Takav zbijeni pod napravljen je od ugljene prašine, vapna, pepela i pijeska bio je dobar termalni izolator i apsorbent u zimskoj triklini.
Najmjerodavnije opise izrade antičkog poda nalazimo kod M. P. Vitruvija i Plinija Starijeg. Vitruvije u knjizi De Arcitectura Libri Decem pravi razliku između podova u prizemlji i onih na katu.. Arheološkom stratigrafijom i modernim analizama utvrđeno je da broj, debljina i sastav slojeva u podlozi variraju od mozaika do mozaika, pa iako se radilo o istom arhitektonskom kompleksu; vili, domusu i sl. Ništa se od materijala nije bacalo, sve se iskoristilo, pogotovo tamo gdje se dopremao iz daleka. Oko 77. god. Plinije Stariji u enciklopedijskom djelu Naturalis Historia (vol. 36) opisuje izradu podnog mozaika.
Prvo se prostor iskopa u dubini od oko 50 cm, zatim se nabija i ravna ovisno od pjeskovitoj ili zemljanoj podlozi, da bi se u konačnici redom postavilo tri predviđena sloja. Prvi je statumen, nosivi, drenažni sloj i zračna cirkulacija, sastavljen od većih komada kamenja ili oblutaka (veličine šake) debljine od 8 do 12 cm. Drugi sloj – rudus izvodi se od lomljenog kamena ili šljunka (ponekad s komadićima terakote) i vapna u omjeru 3 : 1, debljine oko 25 cm. Treći sloj – nucleus, finije je granulacije od prethodnog; sastavljen je od pijeska, terakote, mljevene opeke i vapna u omjeru 3 : 1, debljine 12 cm. Svaki sloj se nakon postavljanja nabija i na kraju se sinopiom (crvenom, žutom ili crnom bojom) izvode glavne linije kompozicije. Nekad se mislilo, kako navodi R. Moore da su se u ovom sloju polagale tesere, ali su izvršene analize na 104 mozaika i ustanovljen je još jedan sloj. Završni najfiniji sloj sastavljen je od mješavine vapna i pucolane debljine 8 mm, u koji se polažu tesere koje izlaze jednom trećinom iz supranucleusa. Ovaj se sloj polaže djelomično i ovisi o mogućnostima mozaičara ili vremenskim uvjetima u kojima se mozaik izvodi. Ponekad se kod restauriranja mozaika mogu pronaći kockice jedna iznad druge što dokazuje da je taj dio rađen indirektnom metodom specifičnom za izradu pseudo-emblemata. Dnevnica obuhvaća izvođenje otprilike četvrtine kvadrata. Nakon završetka pod se fugira smjesom mramornog brašna, vapna (ponekad obojenog pigmentom) i pijeska, a zatim se brusi (plavi kamen), polira i premazuje voskom. Vitruvije preporuča de se pred zimu fuge zaliju uljanim talogom.
Mozaik je satkan od malih tesera, kamenčića – lithostrata kako ih je nazvao Plinije Stariji. On obrađene tesere klinaste forme (tesele) različitog oblika (kocka, pravokutnik, romboid i sl.) još od Sulinog doba (oko 85. god. pr. Kr.) dijeli na one od stakla i one za podove i stropove. Isto tako navodi kako se staklo kao mozaički materijal počelo upotrebljavati u Rimu u I st. Jedan od najslavnijih umjetnik antike i izumitelj tesere Sosos iz Pergamona (II. st. pr. Kr.) pronašao je i način embleme. Emblema se morala besprijekorno izvoditi, obično uokvirena mramornim ili terakotnim okvirom s podignutim rubom, jer ona je bitno utjecala na cijenu cjelokupne mozaičke površine. Jeftiniji mozaičari izvodili su nepokretne pseudo-emblemate.
Katkad se na prvi pogled ne može odrediti materijal od kojega su napravljene tesere. Tako je bilo i kod Sosovih golubica što je vidljivo na kopiji iz Hadrijanove vili Tivoli (II. st. Musei Capitolini, Rim, 85 x 98 cm). kod kojih se dugo nije znalo jesu li tesere kamene ili staklene. Karakterističan je detaljizam, sfumature i iluzionistički prikaz motiva s chiaroscuro i trompe-l’oeil efektima koji će postati uzor mnogim budućim mozaičarima. Tek se kasnije ustanovilo da je izrađen od višebojnog šljunka. Glavna prepreka je bila što je taj mozaik napravljen gotovo bez fuga, a površina je polirana do visokog sjaja. Sosos je osmislio “asarotos oikos“, iluzionistički dočaran nepometeni pod u trikliniju s prikazom otpadaka sa stola. Fascinira minuciozna polikromna izvedba s puno detalja i bačenom sjenom otpadaka na bijeloj pozadini. Slične motive, nalazimo kasnije u Rimu s potpisom umjetnika Heraklitosa, kao moguće replike mozaika majstora Sosa. .
Podni mozaici napravljeni od prirodnih materijala bolje su se očuvali od zidnih. To je usko povezano sa samom obradom materijala za mozaik u tesere. Idealan oblik obrađene tesere je klinast jer vezivno sredstvo zapunja fugu u obliku slova “v”, nakon čega tesera teško može iz ležišta iskliznuti. Dodatnu čvrstoću i elastičnost pospješuje samo polaganje tesera, tako da se one ne nađu u križištu, već da uvijek jedna malo prelazi preko druge iz donjega reda- nalik zidanju. To je osobito dobro iskorišteno kod mozaika u rimskim termama gdje su klinaste tesere debljine više od 20 mm. Rimski klasični mozaici težili su glatkoći površine i minimalnom razmaku između tesera, tako je mozaik zbijeniji i kompaktniji.
Zahvaljujući tzv. putujućim mozaičarima poraslo je i zanimanje za izvedbu podnih mozaika. Majstori bi sa sobom nosili knjigu uzoraka koja je sadržavala različite motive: geometrijske, stilizirane florealne, ornamentalne, različite meandre i dr. Ti uzorci (motivi) preuzeti su s helenističkih vaza, tekstila i arhitekture. Katkad oponašaju pletene košare, metalne predmete ili su motive osmislili umjetnici. Zbog toga nije čudno naići na mozaike sličnih uzoraka i u najzabitijim mjestima Carstva. Ova umjetnost nije bez razloga nazvana“ars romana“. Rimljani su unutrašnjost svojih domova uređivali prema vlastitu ukusu, ali je svaki dio kuće bio i tematski osmišljen. Po narudžbi su se izvodili mozaici s različitim motivima. Najčešće su to bili motivi lova s raznim životinjama, nadmetanja u areni, utrke, borbe gladijatora, marine, mrtve prirode itd. Unutar kuće postojao je i nenatkriveni prostor (impluvij), prekriven jednostavnim dekorativnim mozaikom. Mozaik se počeo rabiti i u javnim zgradama, osobito su se često ukrašavale terme s motivima mitološkog sadržaja. Neptun, Orfej, Triton i Dioniz prikazivani su s odgovarajućim atributima. Mozaici postaju svojevrsna preslika širine društvenoga života i zadiru u sve njegove pore, i privatne i javne.
Helenistička središta mozaika (Delos, Pergamon, Aleksandrija) posebnu važnost pridaju izradi višebojnih emblemata. Majstori mozaika iz tih središta odlaze tražeći posao u Italiji, gdje ih dobro prihvaćaju. To je osobito vidljivo u najranijim slikarskim pompejanskim mozaicima koji u potpunosti oponašaju helenističku tradiciju. Najveći pomak se ipak odigrao preobrazbom tradicionalne lokalne tehnike pri izradi poda u originalnu interpretaciju grčkoga stila, prilagođenu rimskom ukusu.
Sve do I. st. pr. Kr. mozaik se smatrao luksuzom i njegova uporaba bila je ograničena, ali s vremenom doživljava promjene u stilskom i tehnološkom smislu. Neke važne prostorije rimskih kuća oblažu se mozaikom i u tehnici opus sectile dekorativna, zidna ili podna tehnika oblaganja rezanim višebojnim mramornim pločama (crustae) iste debljine koje, po načelu kontrasta, oblikuju jednostavne, geometrijske ili figuralne motive. Ta izvorno istočnjačka tehnika, proširila se u Rimu početkom I. st. pr. Kr., a posebno je cijenjena u razdoblju Carstva. Opus sectile se izvodio i od drugih materijala, primjerice različitih vapnenih škriljevaca, vulkanskog kamenja ili keramike. S uporabom skupocjenih uvoznih mramora porasla je i njihova cijena, tako da se mozaik upotrebljava samo za javne zgrade i kuće bogataša. Velika je potražnja za podovima rađenim u tehnici opus vermiculatum. Podni mozaici napravljeni tom tehnikom izvode se sve do kraja I. st. I dalje su na cijeni helenističke emblemate i neuokvireni središnji figuralni dijelovi, napravljeni također u tehnici opus vermiculatum, i tako sve do kraja II.st. Sredinom II. st. emblemate napravljene u opus vermiculatumu posve ustupaju mjesto uokvirenim središnjim figuralnim dijelovima u kojima tesere, sada tesele (lat. kockice) nisu manje od dijelova koji ih okružuju u opusu tessellatumu. To su tzv. pseudo-emblemate koje su mogle biti izrađene i postavljene in situ kao prave emblemate, bile su napravljene u radionici, a potom umetnute u pod. Takvi dijelovi mozaika čine se jednaki emblemati, ali zbog pojednostavljenja nisu izvedeni tehnikom opus vermiculatum. Od tada će se nazivati paneli, bez obzira na to kako su napravljeni. Popločenja i podovi u tehnici opus tessellatum sastoje se od crno-bijelih tesera, koje u borduri oblikuju jednostavni motiv na bijeloj pozadini. Ovisno o narudžbi, u središnji dio mozaika umetala se emblema izvedena od sitnih višebojnih kamenih, mramornih, a poslije i staklenih tesera izrađenih u opusu vermiculatumu. Pri izvedbi emblemata manjih dimenzija, na temelju slikarskog predloška, one su se više umetale i izvodile kao jednostavni podni ornamenti ili su se pričvršćivale na zidove. Sljubnice između su minimalne i obično su obojene dodavanjem pigmenta u žbuku ili oslikane tako da se tesere optički spajaju. Na kraju bi se površina ispolirala, tako se dobila jedinstvena, kompaktna mozaička površina. Vizualno, to je bila “slika na podu“, koja se mogla obuhvatiti pogledom, dočim su se detalji vrijedni divljenja promatrali izbliza. Ipak, rijetki su primjeri uokvirenih emblemata u opusu vermiculatumu, napravljeni na mramornoj ili terakotnoj podlozi. Osim u Rimu nalazimo ih u Pompejima, Sjevernoj Africi i Antiohiji.
Metoda izrade teselatnog poda uglavnom je direktna, ali s pojavom embleme i pseudo-emblemata koristi se i indirektna metoda. Kod velikog broja antičkih mozaika pri restauriranju nailazi se na nepravilnosti i odstupanja koja jasno pokazuju da mozaik nije rađen direktno. Pogreške su se mogle događati prilikom montiranja dijelova u cjelinu, a to nije moglo biti vidljivo dok se tkanina ili papir nije skinuo s lica mozaika nakon postavljanja in situ. Isto tako, greške su se mogle dogoditi i nakon prerađivanja mozaika kod “prigodnog” skraćivanja, kako bi zauzeo svoje mjesto u podu manjih dimenzija.
Mramor i kamen koji su se upotrebljavali za tesere bili su uglavnom srednje čvrstoće, radi boljeg brušenja i nepromjenjivosti boje djelovanjem vremena. U doba antike najveći kamenolomi nalazili su se u Grčkoj, Maloj Aziji, Africi (Egipat, Libija, Maroko) i Italiji. Povezano s time, ali i s nazivom lokaliteta, različite vrste mramora dobile su i odgovarajuća imena: bianco pentelico, bianco carrara, travertino romano, rosso antico, rosso levanto, rosa egeo, nero antico, itd. Za vrijeme carstva povećava se uvoz mramora i višebojnog kamena iz različitih provincija: iz Egipta porfido, iz Frigije pavonazzetto itd. Kako se većina antičkih kamenoloma s vremenom iscrpila, taj se kamen naziva “antički mramor“, a od Rimljana usvaja se naziv mramor.
doc. Milun Garčević