Radno vrijeme - 08,00-16,00

Dr Đorđe Janković: Stanovništvo Podrinja 3-4. stoleća u svetlu nalaza grnčarije u Skelanima

Dr Đorđe Janković
Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu

Stanovništvo Podrinja 3-4. stoleća u svetlu nalaza grnčarije iz Skelana

Abstrakt

Nedavna arheološka iskopavanja u Skelanima otkrila su grnčariju pouzdano datovanu analogijama, staklom i novcem, do sredine 4. stoleća. Stona grnčarija (različite zdele, činije i šolje) proizvod je rimskih grnčarskih radionica, uglavnom iz Sirmijuma. Sva kuhinjska grnčarija rađena je u domaćim radionicama na sporom, ručnom kolu, na tradicionalan način i oblika prethodno poznatih kod Ilira. Zahvaljujući nalazu iz Skelana sada mogu da se bolje opredele i datuju stari nalazi iz Kršća kod Višegrada. Tamo je takođe nađena rimska stona grnčarija i atohtona (ilirska) kuhinjska grnčarija, ali pripadaju poslednjoj četvrtini 4. stoleća. Proizilazi da stanovništvo Podrinja do početka Velike seobe naroda sprema hranu na tradicionalan način u svom posuđu, i da u tom pogledu nije romanizovano. Slično posuđe nalazi sa na prostorima od Polablja, preko gornjeg Povislenja i srednjeg Podnjeprovlja do Dona. Ilirsko prisustvo u oblasti Dnjestra je zabeleženo još na smeni era, ali sada vidimo i podudaran razvoj grnčarstva, što pokazuje da ilirsko stanovništvo Podrinja treba računati u Slovene.

Ključne reči: arheologija, Podrinje, grnčarija, Iliri, Sloveni.

Obično se uzima da su Iliri pod rimskom vlašću bili romanizovani i da su izgubili svoj jezik, a zatim da su pred Slovenima njihovi potomci, Vlasi romanskog jezika, napustili doline reka i povukli se u planinske predele, dok su Rimljani („Romani“) izbegli u primorske gradove. Da brojni Iliri pouzdano nisu bili romanizovani ni u 4. stoleću, arheološki pokazuje njihova grnčarija, sačuvanih osobina grnčarstva predrimskog doba. Danas raspolažemo sa dva nalazišta takve grnčarije u Podrinju. Prvi nalaz, iz Kršća pored Mušića kod Višegrada, na desnoj obali Drine, objavila je davno Irma Čremošnik (1970: 46-83), smatrajući da je našla dotle najstarije slovensko naselje u ondašnjoj Jugoslaviji. Ona je na podovima dve građevine rimskog doba, a u mlađim „kućama“, ustanovila grnčariju preistorijskih osobina, koju je protumačila kao slovensku, odnosno doba Velike seobe naroda. Reč je pre svega o posudama bez vratova, manjim loncima i zdelama, zaglačane površine, svetlo smeđih boja. Na žalost, prilikom publikovanja koristila je tipološku metodologiju, a ne zatvorene celine, i zato ne znamo šta je sa čime nađeno u pojedinim „kućama“ ili prostorijama rimskih građevina. Grnčariju je vremenski razdvojila na tri osnovne grupe, rimsku, doba seobe  naroda i ranoslovensku. Međutim, taj nalaz je ostao usamljen, nerazjašnjen, nepouzdan, a i nepodoban, i zato nije ugrađen u proučavanje slovenske ni domorodačke prošlosti Podrinja 4-6. stoleća.

Nedavno, 2008. godine, Mirko Babić je na levoj obali Drine u Skelanima kod Bajine Bašte, otkrio rimsku građevinu ukrašenu podnim mozaicima i živopisom (Babić 2009), u rimskom municijumu otvorenog tipa, Malvesiatiumu. U njoj je nađena grnčarija slična višegradskoj, ali u sloju zajedno sa stonim rimskim posuđem, u zatvorenim celinama, tako da nema nikakave sumnje da su korišćene istovremeno. Na istraživanim prostorima izvan te građevine, nađena je samo gruba kuhinjska grnčarija, verovatno iz celina nekih drvenih zgrada. Istraživanje Skelana treba da se nastavi, tako da grnčarija još nije obrađena ni objavljena; ovde prikazujem tek srazmeran izbor nađenog posuđa, ljubaznošću istraživača, M. Babića. Zahvaljujući nalazu iz Skelana, sada se mogu razdvojiti najmanje tri vremenska sloja 4. stoleća sa ilirskom grnčarijom u Podrinju. Kako će se videti iz daljeg izlaganja, ovo otkriće je neobično važno za tumačenje prošlosti Evrope, jer iz temelja menja uobičajena shvatanja o kulturnim i etničkim prilikama u ilirskoj Dalmaciji.

Građevina u Skelanima podignuta je verovatno pred kraj 3. stoleća ili u doba tetrarhije. U donjem kraju njenog odvodnog kanala (kanalizacije) nađena je velika količina polomljene grnčarije, koja se tu taložila tokom upotrebe kanala (sl. 1, 3B). Grnčarija se uobičajeno deli na kuhinjsku i stonu. Kuhinjska grnčarija u kanalu je zastupljena posuđem rađenom tradicionalno na sporom ručnom vitlu od gline sa dodatkom kalcita, a pečenom u mrkim bojama i zaglačane površine. Izdvajaju se veći lonci bez vrata ili sa kratkim blago razgrnutim obodom, a ukrašeni nizom jamica na ramenu; zdele su jednostavne, konične. Na isti način rađeni su lončići ili pehari, ali bolje zaglačani. Stono posuđe je rađeno na brzom, nožnom vitlu na rimski način, ali domaće izrade u radionicama Sirmijuma. Najčešće su to sive imitacije rimskih uzora, kakve se sreću i kod stanovnika poznog 3. i 4. stoleća severno od rimskih granica. Upadljive su poluloptaste zdele zadebljanih i zaobljenih oboda, sivih i crvenih boja. U samoj građevini, u sloju iznad podova od kamena i krečnog maltera, a ispod šuta sastavljenog od krovnih opeka, dakle iz doba njenog rušenja, nađena je donekle drugačija grnčarija (sl. 2, 3A). Kuhinjsko posuđe je rađeno na isti način, ali su češći manji lonci sa vratom i blago razgrnutim obodom; ukras od niza jamica je redak. Iste izrade su brojnije različite činije i zdele bez vrata. Među rimskom stonom grnčarijom, upadljive su zdelice zaobljenog tela a koso razgrnutih oboda, glatke površine, nesumnjivo mlađe od onih iz kanala. Nađeno je i slikano stono posuđe, a ono takođe pripada nasleđu Ilira rimske Dalmacije, kao i mali pehari ukrašeni glačanjem, rađeni na sporom vitlu. Izuzetno se pojavljuje gleđosano posuđe. Stakleno posuđe dopunjuje ono stono glineno.

Znači, građevina je korišćena tokom prve polovine 4. stoleća, možda od poznog 3. stoleća; u kanalu je istovremena grnčarija, a ona sa podova, kao i jedan gleđosan krčag, pripada uže sredini 4. stoleća, kada je građevina stradala u nekom nasilju. Gruba kuhinjska grnčarija ne pripada doseljenicima, već domorocima, a stona je proizvod rimskih gradskih radionica.
Sada je jasno da rimsku stonu i odgovarajuću grubu kuhinjsku grnčariju iz Kršća kod Višegrada, ne treba datovati u različito vreme, već su one jednovremen inventar rimskih građevina. One su podignute verovatno tokom treće četvrtine 4. stoleća, možda posle stradanja Malvesiatiuma. Po velikoj zastupljenosti gleđosane grnčarije (sl. 4-5), a i novcu cara Gracijana (367-383), reč je o sloju zatvorenom u poslednjoj četvrtini 4. stoleća, početkom Velike seobe naroda. Maslinastozelenom gleđu pokriveni su krčazi, bokali i zdele. Od starijih oblika objavljena je jedna zdela zaobljenog obada i više primeraka zdela razgrnutih oboda. Nađena je i slikana grnčarija. Istovremena kuhinjska grnčarija može se izdvojiti jedino na osnovu sličnosti sa onom iz Skelana. Naime, u Kršću je nađena i grnčarija 6. i ranog 7. stoleća, ranovizantijske i slovenske izrade, i možda deo nalaza treba datovati u 5. stoleće. Zato treba datovati u poslednju četvrtinu 4. stoleća za sada samo Skelanima sličan ukras od niza jamica, posude bez vratova jedva posuvraćenih oboda i glačanje. Lonci naglašenog vrata i razgrnutog oboda, sa odgovarajućim poklopcima, verovatno su mlađi, iz 5. ili 6. stoleća.

Istovremena Kršću je gromila iz Resanovaca kod Grahova, datovana novcem cara Valensa (Janković 1998a: 59-62). U njoj su zastupljeni ulomci različitog posuđa, stonog, kuhinjskog, amfore i pitosa, iz domaćinstva umrle osobe kojoj je podignuta (sl. 6). Od kuhinjskog posuđa zastupljeni su delovi činije posuvraćenog oboda i deo dugog oboda lonca sa blago naglašenim vratom, koji potseća na neke primerke iz Skelana; rađeni su na sporom vitlu. Slična kuhinjska grnčarija, rađena na sporom vitlu i zaglačane površine, ali koju ne prati rimska stona grnčarija, nađena je u seosko-stočarskim sredinama provincije Dalmacije, u Vrbniku kod Knina i Ljutićima kod Pljevalja. U urbanizovanim sredinama Dalmacije, vladajući sloj stanovništva koristi rimsku stonu grnčariju, a posluga domaću; na selu je korišćena samo domaća grnčarija, i stona i kuhinjska.

Da je takvih kuhinjskih lonaca bilo i ranije, pokazuju neke dobro datovane urne 2. stoleća iz municipijuma „S…“ kod Pljevalja u gornjem slivu Drine, nedavno objavljene (Ružić 2009: 106, sl. 5). Prikazana kuhinjska grnčarija Podrinja nesumnjivo pripada domorocima, Ilirima, i čini se očiglednim da vodi poreklo iz predrimskog grnčarstva (Janković 2010). Tu sličnost grnčarije iz Kršća sa preistorijskom grnčarijom uočila je i I. Čremošnik. Pokazuje se ne samo kontinuitet ilirskog grnčarstva, već i načina spremanja hrane.

Među oblastima oko Dalmacije, takve grnčarije ima u susednom Sremu, oko ušća Drine. Tu, u provinciji Drugoj Panoniji, zadržalo se domorodačko grnčarstvo tokom 1. stoleća; u nekoliko seoskih naselja iz poslednjeg i prvog stoleća sa smene era u Sremu, nađena je grnčarija nalik onoj iz Podrinja (Brukner 1995: br. 16-18, 20, 53). To je više ukrašenih lonaca posuvraćenog oboda i nekoliko zdela sličnih oboda; sa njima su nađene dve kopljaste fibule. U 3-4. stoleću grnčarija dalmatskih osobina nestaje, što znači da tu romanizacija brže odmiče. U biritualnom groblju kraja 1. – druge polovine 4. stoleća pored Sirmijuma, nađeni su ulomci razbijenog posuđa u obe vrste grobova (Milošević 1995: T. I-XIII), što svedoči o slovenskoj trizni. U jednom grobu nađen je obod lonca razgrnutog oboda zajedno sa obodom lonca bez vrata; u drugom grobu nađeni su obod lonca bez vrata i posuvraćen obod zdele. (Milošević 1995: gr. 3a, 16, 27, 56) Treba spomenuti i groblje iz Sviloša u Sremu, u kome je nađen lončić sa drškom ukrašen nizom jamica slično pomenutom posuđu iz Podrinja (Dautova-Ruševljan 2003: gr. 28, 54).

С л . 4.Na prvi pogled neobično, slična grnčarija zabeležena je u južnom Banatu i Bačkoj, u oblasti Limiganata, ali ona nije glačana i sadrži šamot a ne kalcit (koga nema u ravnom Banatu). Sličnost je upadljiva po loncima i zdelama bez vrata, a i zdelama rađenim na brzom vitlu, nađenim u Barandi, Banatskom Karlovcu, Padeju, a već povezanim sa Slovenima (Janković 1998b: sl. 3. 4-6, 12, 14, 17; Trifunović 2000: T. I 11-13, 16, 19, 22-23; VII 7, 12-14; VIII 15-18; X 20-21). U Barandi su zabeleženi i slučajni nalazi nekoliko čaša bez vrata (Janković, Janković 1990: 105, br. 84), sličnih primerku iz Mogorijela (Čremošnik 1952: 251, T. 3. 4) i Uzdolja u Dalmaciji. I stona rimska grnčarija, pre svega obe vrste zdela, podudarne su sa onim iz Skelana.

Nekada je I. Čremošnik grubu glačanu grnčariju povezala sa Slovenima 5. stoleća. Danas se zna mnogo više o kulturama izvan rimskih granica nego pre 40 godina. U ovom stanju istraženosti domorodačke grnčarije Podrinja može se tek skrenuti pažnja na srodno posuđe, pre svega ono bez vrata kao prepoznatljivo, zabeleženo u slovenskim oblastima. Tokom 1-5. stoleća posuđe bez vrata se manje-više svuda koristi, a od 6. stoleća postepeno nestaje; u ranosrednjevekovnoj slovenskoj grnčariji računa se kao najstarije, iz druge polovine 5. stoleća (Parczewski 1988: 106, sl. 12 A). Posuđe bez vrata od gornjeg Potisja do Polablja, iz doba pred početak Velike seobe naroda, obično se pripisuje Germanima. Polablje je povezano sa ilirskom Dalmacijom preko retkih nalazi takve kuhinjske grnčarije iz češke Morave (Tejral 1982: 177-179, sl. 14, 68, 70). Veoma sličnog posuđa ima sa severne strane Karpata, u Velbarskoj kulturi pripisanoj Germanima i Slovenima. Među kuhinjskim posuđem preovlađuje ono posuvraćenih oboda, ali ima i lonaca sa vratom. Stono posuđe je rađeno na vitlu i ukrašeno; čest je nalaz u grobovima sahranjenih pokojnika a nema ga grobovima spaljenih pokojnika. U Voliniji je takva kuhinjska grnčarija, glačana i rapava, nađena u staništima zaobljenih osnova (sl. 7), koja nisu uobičajena za Germane, veoma sličnim onim iz Kršća, pripisana takođe Velbarskoj kulturi (Kozak 1991: 70-103, sl. 41-45, 47-54). Treba naglasiti da u tim naseobinskim celinama nije nađeno ukrašeno stono posuđe, poznato iz grobova sahranjenih pokojnika te kulture, kao i da je kuhinjsko posuđe bez vrata zabeleženo na istom tlu još oko smene era (Kozak 1984: sl. 20. 3; 21. 3-4, 11; 37. 1). Dalje na istok preovlađuju lonci sa vratom. Na vrhu Pruta, u kulturi Karpatskih kurgana, u naselju Gliboka, ima slične kuhinjske grnčarije među loncima sa vratom; u Pečenižinu je nađena zajedno sa stonim posuđem rađenom na vitlu, u istoj grnčarskoj radionici (Vakulenko 1977: 95-97, 103-106, T. IV-VIII, XIII). Na srednjem Dnjestru ima lonaca posuvraćenih oboda, a i drugih sličnih lonaca, u naselju pripisanom Černjahovskoj kulturi (Vakulenko, Prihodnюk 1984: 6-43, sl. 5, 9-13). Šta više, takvih lonaca ima i pre toga, na smeni era (Pačkova 1983: sl. 32. 9-11; 33. 1-5; 34. 1-3, 7-8), a i u mlađem slovenskom naselju (Vakulenko, Prihodnюk 1984: sl. 22. 2; 23. 15; 30. 8; 31. 6-7). Gnjetani lonci Kijevske kulture svih oblika slični su loncima iz Skelana, naročito iz Šišino-5, Komarovka-2, Kamenevo-2, ali ima manje činija i dubokih zdela, odnosno stonog posuđa (Oblomskiй 2003; Oblomskiй, Radюš, 2007: 27-30). Nalazišta istočno od Volge, Timjaševo, Sideljkino i utvrđenje Kondurča, imaju sličnu grnčariju, lepljenu (Stašenkov 2005: sl. 46. 1; 67. 3; 79. 1; 92. 1; 94. 2).

Vidimo da se grnčarija slična proizvodima domorodaca Podrinja i ostale ilirske Dalmacije, nalazi od Polablja preko gornje Visle do srednjeg Podnjeprovlja, pa i dalje do Dona. Istovremeno, razlikuje se od one razgrnutih oboda, raširene od Morave i Dunava do donjeg Podnjestrovlja. Po O. Trubačovu (1968), ilirski hidronimi su grupisani u gornjem slivu Dnjestra i ima ih do Pripjata, upravo na području gde se nalazi gore navedena grnčarija slična podrinjskoj. Te veze nije teško objasniti na smeni era, u doba kada zbog rimske najezde dolazi do iseljavanja Ilira na sever. Ta kretanja dokumentovala je K. Kasparova (1981), razmatrajući južne uticaje na obrazovanje slovenske Zarubinjecke kulture na Dnjepru, preko uticaja ilirskih fibula predrimskog vremena na nastanak zarubinjeckih fibula. Grnčarija 3-4. stoleća iz Skelana i Kršća otkriva da je razvoj grnčarstva u Podrinju tekao podjednako onom srodnom u slovenskim oblastima. Tako je moralo biti i po početku Velike seobe naroda, u 5. stoleću. Ta srodnost i ostale arheološke veze, navode dalje na zaključak da neromanizovano stanovništvo rimskog doba u Podrinju treba računati u Slovene.

Sličnost se nalazima pripisanim Germanima ovde se ne može razmatrati, ni osporavati ili objašnjavati, jer je posebna tema, ali zaista nema načina da se Iliri ovog vremena povežu sa Germanima. Treba pažljivo arheološki obraditi, proučiti i objaviti grnčariju iz Skelana i onda je upotrebiti u rešavanju važnih pitanja evropske prošlosti 3-4. stoleća. U svetlu ovih zaključaka, naučni značaj nalaza grnčarije iz Skelana daleko prevazilazi otkriće mozaika.

Mirjana Garčević: Rimski mozaici u Hrvatskoj

RIMSKI  PODNI MOZAICI U HRVATSKOJ OD I. DO III. ST.

Rimska urbanizacija i kulturni utjecaj na području Hrvatske intenzivno je započeo u I. st., kada je rimskim mirom (pax romana) osiguran gospodarski temelj za kulturni napredak. Nadmoćna rimska kultura miješala se s domaćom tradicijskom, stvarajući novu provincijsku kulturu s lokalnim obilježjima, kao kamenčić u velikom mozaiku rimskoga kozmopolitizma. Stare grčke kolonije: Issa (Vis), Pharos (Stari Grad), Corcyra Melania (Crna Korčula) i gradska uporišta na kopnu; Tragyrion (Trogir), Epetion (Stobreč) i Salona (Solin) bit će ekonomski i kulturni utemelitelji promicanja rimske kulture na ostalim otocima i u zaleđu. Rimljami su postupno administrativno organizirali svoju vlast, tako da su već u doba Augusta Histriu pripojili X. regiji Italije. Od osvojenih područja osnovali su provinciju Ilirik, koji će se kasnije podijeliti na provincije Dalmaciju i Panoniju.

Pronađeni mozaici na dalmatinskim otocima dio su podova velikih terma ili neke ville rusticae. To su uglavnom velike jednostavne dekoracije, solidno zanatski izvedene, s multipliciranim geometrijskim uzorcima i ponekom siluetnom figurom, npr. delfina. Takav primjer jednostavnog funkcionalnog podnog oblaganja su terme na Visu (II. st.). Prisutan je linearni, crno-bijeli grafički stil, utemeljen na strogoj geometrijskoj shemi. Tako je na podu jedne prostorije uočljiva bijela kvadratna osnova, prožeta meandrima svastike, a u drugoj je linearni prikaz preklapajućih heksagona koji se uz rub smanjuju. Tek u trećoj prostoriji, pored strogog geometrijskog linearnog grafizma (kvadrata i pravokutnika), u odvojenom pravokutnom polju siluetno su prikazani delfini. Slično je nalazište terma i u Krku , gdje su pronađeni ostaci jednostavnog bijelog teselatnog poda – tamni srcoliki uzorci (dijagonalno postavljeni) s crno-crvenim meandrom. U istome gradu otkriveni su i mozaici s mitološko-marinskim motivima, morski tijasos s tritonima, delfinima i sličnim morskim stvorenjima (II. st.). Mozaici podsjećaju na ostijske, kao i na slične u Karakalinim termama i Herkulaneju.

Na obali i u zaleđu užurbano se gradi, tako da neka naselja postaju pravi rimski urbani centri – kao Jader (Zadar), Salona i Narona (Vid). Značajnu ulogu imaju i manja mjesta s autohtonim stanovništvom: Aenona (Nin), Varvaria (Bribir), Senia (Senj), Tarsatica (Trsat) i druga. U Zadru se izgrađuju veliki forumski kompleksi (bazilike, kurije, terme), mostovi, akvedukti, kao i mnoge urbane vile. U jednoj od takvih vila pronađeno je nekoliko dekorativnih crno-bijelih mozaičkih podova iz I st. U Arheološkom muzeju u Zadru nalaze se i veći fragmenti iz tog razdoblja, primjerice multiplicirani crno-bijeli geometrijski cvjetni motiv s preklapajućim kružnicama veličine 106 x 150 cm. Istom razdoblju pripada podni crno-bijeli mozaik (ponovno) otkriven između katedrale Sv. Stošije i njezina zvonika. Dekorativna geometrijska kompozicija (vel. 246 x 270 cm) kvadratične osnove sastoji se od središnjeg dijela: četiri umnožena salamonova čvora posebno su uokvirena crno-bijelim rombovima i trokutima (motiv riblje kosti). Motiv je uokviren pleterom i arhitektonskim uzorkom luka, a po dekorativnim elementima podsjeća na galo-rimske mozaike. Pojednostavljenje linearnog stila do krajnjih granica prikazano je u podu termi – caldariumu (Zadar, I st.). Suptilni monokromni, linearni figuralni prikaz s dionizijskim atributima zeca, delfina i bršljana, upotpunjeni su apstraktnim linijama na žućkasto-bijeloj teselatnoj pozadini. Klinaste, duguljaste tesere od prirodnog su materijala fino obrađene (deblj. 2,5 cm.) i položene u čvrstu višeslojnu hidroizolacijsku žbuku unutar zidova rađenih u opusu caementiciumu. Sličan grafički dvodimenzionalni mozaički stil nastavlja se i početkom II. st. Otkriven je i potom izvađen iz poda ville urbane jedan fragment s geometrijskim uzorkom “štita“, optičkih vibracija i siluetarnog prikaza delfina u kutovima.

Kvalitativni razvoj i procvat ovoga stila nastavlja se u obližnjemu Ninu. U otmjenoj rimskoj kući (domusu) pronađeni su ostaci crno-bijelog teseralnog mozaičkog poda s figurativnim siluetnim prikazima. Središnje polje čine kvadratno uokvirene gladijatorske scene, protivnici su različito naoružani i s natpisima species martialis, Melius i dr. U medaljonima su motivi životinja i znakovi zodijaka.189 Dosadašnja istraživanja neočekivano su urodila plodom. U Ninu je otkriven veći arhitektonski kompleks (domus) čiji su temelji iz doba Liburna. Mozaička ploha vel. 8 x 7,70 m (sred. II. st., oštećena), uokvirena crnom linearnom bordurom u potpunosti  prekriva pod sobe za bankete, posvećene božici Dijani (s motivima lova) i bogu Dionizu (krater s vinovom lozom). Izdvaja se veliki mozaički kvadratni tepih s motivom lova, veličine 6,20 x 6,20 m, postavljen asimetrično u bijelu umreženu teselatnu pozadinu čije su tesere u jednom dijelu nešto većih dimenzija (10 – 15 mm x 10 mm) od onih u kvadratnom panelu (2-8 mm x 6 mm). Unutarnji kvadratični dio sastoji se od četiri pravokutna polja s figuralnim i florealnim motivima. Na jednom od očuvanih panela je linearni prikaz kratera, ukrašen meandrom i lotosom. Iz kratera izlaze stilizirane vitice vinove loze, razdvojene štapom s kuglom i križićem na vrhu, sve flankirano siluetnim prikazom golubice i feniksa. Ovaj grčko-egipatski simbolički motiv uokviren je crnim dijagonalno postavljenim kvadratima i geometrijski stiliziranom florealnom bordurom. Prema ostacima u kvadratnom polju na lijevoj strani, može se naslutiti kako je i ovdje izveden sličan motiv istog uokvirenja. U preostala dva polja ostaci su stiliziranog akantusa (silueta), uokviren dvostrukim redom crnih trokuta i guillochem. Uokrug kvadratnih panela izmjenjuju se oni oktogonalni s rozetama, geometrijski  uzorci optičkih vibracija i siluetarni figuralni prikazi lova i hajke na životinje koji  se kružno sagledavaju  ili otčitavaju. Figuralni dijelovi profinjenom izvedbom od sitnih tesela (ispod 4 mm) podsjećaju na emblemate, iako je ovdje prije riječ o pseudo-emblematima, panelima koji su rađeni indirektnom metodom u radionici, a zatim okrenuti smješteni in situ. Dojmljiv je motiv psa, vepra, srne, lova mrežom na jelena, ostaci risa i šape vuka. Kako su neki paneli s geometrijskim uzorcima umnoženi, mozaik podsjeća na multiplicirane galorimske dekorativne panele, kao i na rimsku villu Armiru (Ivajlovgrad) u Bugarskoj. Dominira meandar  svastike  koji  kruži  oko  oktogona, a u trapezoidnim  poljima su  palmete, te kantarosi i kiliksi s florealnim motivima: stilizirane grančice nara, mušmule, vitice bršljana i sl. Dvostruka bordura uokviruje cijeli tepih i to prva – unutarnja od pravokutnika i polukrugova s trakama guillochea i vanjska od crno-bijelih romboidnih i kvadratnih polja. U peristilu domusa prisutan je dekorativno-geometrijski stil s umnoženim oktogonima i svastikama kao i natpis na latinskom. Sličan stil, ali bogatiji uzorcima, nalazi se u predvorju i pored rimske kupelji. U sobi pored peristila otkriven je fragment s panom koji svira na fruli unutar ostataka velikog medaljona s dekorativnim florealno-geometrijskim uzorcima fine izvedbe.

U rimskoj villi rustici na Dugom otoku (Mala Proversa) pronađeni su višebojni podni paneli s motivom vjetrenjače. Dva para rozeta (vel. 108 x 188 cm) su izvađena i danas se nalaze u Arheološkom muzeju u Zadru. Efektno izvedene plohe od višebojnih mramornih tesera u obliku osmice su sastavljene od sfernih isječaka različitog spektra koji su usmjereni od središta prema vanjskom dijelu. Crvenkasti, žuti, bijeli, sivi i zeleni sferni isječci uokvireni su zelenkastim prstenovima na žućkastoj teselatnoj vapnenoj pozadini s crvenkastim geometrijskim isječcima. Dekorativni crno-bijeli geometrijski stil nalazimo i u Orliću (Knin). Radi se o većem mozaičkom kompleksu (kraj II. i poč. III. st.), teselatnim monokromni mozaičkim podovima s geometrijskim dekorativnim uzorcima: umreženim peltama, laticama ili u međusobnoj kombinaciji oba ornamenta na linearni grafički način. Kompozicije su upotpunjene kvadratima i multipliciranim salamonovim čvorovima te pletenicama u pravokutnim poljima, a u borduri se pojavljuju valovite vitice bršljana. Veliki mozaik s umnoženim crnim peltama trostruko je uokviren: jednostrukom (bijelo-crnom) pletenicom, naizmjeničnim crno-bijelim uzorkom, kutnikom i meandrom svastike. Ovakve jednostavne, ekonomične i funkcionalne mozaike nalazimo u Hadrijanovoj vili u Tivoliju, Italici, Méridi i dr. Slične mozaike nalazimo na putu prema Histriji, u Senju, Tarsatici i dalje u Akvileji i dr. Ovakvi primjeri potvrđuju pretpostavke E. Dyggvea o postojanju mozaičke radionice, čak škole u Saloni, druge po važnosti na obali Jadrana odmah iza akvilejske.

U školama mozaika dolazilo je do miješanja etabliranog stila, koji su donosili umjetnici iz većih centara, i domaćega ili tradicionalnoga, pa su se, prema želji naručitelja, izvodili mozaici na temelju skice lokalnog umjetnika. Za narudžbu veće površine mozaičar bi otvorio radionicu koja je upošljavala domaće umjetnike i obrtnike. Uvijek je bilo poželjno da to bude u blizini kamenoloma (npr. Montraker u Istri, Benkovac) ili nekog mjesta, gdje se mogao priručno pronaći materijal za izvedbu mozaika.

Rimska kolonija Salona (Solin), kao glavno središte Ilirika tijekom I. i II. st. doživljava ekonomski i kulturni procvat. U tom razdoblju intenzivne gradnje (teatra – I. st. – amfiteatra i gradskih terma – kraj II. st.), izgrađene su i prekrasne ville urbane ukrašene mozaicima. Salona postaje i jak tekstilni centar čiji će uzorci ostaviti tragove na mnogim mozaičnim tepisima. Ispod gradske episkopalne bazilike (prezbiterija) i na mjestu antičkih terma otkriven je veliki teselatni podni mozaik (6 x 5 m) s motivom muza (III. st.). U središtu kvadratnog panela prikazana je pjesnikinja Sapfo u sjedećem položaju, ispod vijenca sa grčkim natpisom iznad glave. U trapezoidnim segmentima drugog kruga (s devet polja) smještene su figure muza. Najbolje očuvano polje je s Terpsihorom (atribut kitara, prepoznaju se Klio (atribut pisaljka i pločica), Melpomena (atribut tragična krinka) i Kaliopa. Imena nekih muza očuvana su u cijelosti (Klio, Talija), a drugih tek fragmentarno. Mozaični polikromni panel uokviren je trostrukom bordurom meandra, trokuta i pletera.

17 paunovi-na-krateru,-Arh

Najvredniji i dobro očuvani polikromni mozaici iz III. st. pronađeni su u namjesnikovoj villi urbani s motivima Apolona, Orfeja i Tritona. Izdvaja se poprsje Tritona, kvadratni panel (275 x 275 cm) izveden manjim i većim teserama pastelnih tonova koji neodoljivo podsjeća na levantske (antiohijske) mozaike u helenističkoj tradiciji. Uočava se slikarski utjecaj blagog sjenčanja koje prati formu, sfumatura, zatim voluminoznost i blagost konturnih linija. Oktogonalno uokvirenje je trostruko: nijansirani okvir, crno-bijeli val i trodimenzionalni višebojni prekinut meandar na tamnoj pozadini. Oko polja u obliku salamonovog ključića isprepleteno je zelenkasto i crvenkasto lovorovo lišće (nalik girlandama). U kutovina zelenkastog lišća naziru se glave, a u trokutastim poljima profinjeno su prikazane ptice. U preostalim odsječenim kutnim dijelovima naziru se ptice i pantere pokreta usmjerenih spram kantarosa iz kojeg izlaze vitice crvenog irisa. Mozaički panel završava u borduri crno-bijelog meandra. Lice s bujnom kovrčavom kosom i popratnim atributima poput rakovih kliješta, krakova hobotnice i morskih trava, istančano je izvedeno. Blago nijansirani prijelazi s crvenim akcentima na “toplim točkama“ lica oko nosa, na usnicama, jagodicama i ušima postižu željenu živost inkarnata koji izranja iz zelenkaste sjene i uvjerljivo je povezan s tamnom kosom i ostalim dijelovima, sugerirajući trodimenzionalnost u samoj plohi poda. Iluzija vode, iz koje izranja Triton, postignuta je u donjem dijelu u kojem se jasno mogu raspoznati potezi kista, prevedeni u linije tesera. Pretpostavljamo da je pri izvedbi ovakvog mozaika važnu ulogu imao pictor imaginarius s kojim je musivarius morao blisko surađivati.

Za povezanost utjecaja hramske arhitekture i zidnih slikarija helenističke tradicije dobar je primjer Orfej, preslika nebeskog u zemaljsko (na pod kao zemlju). Ovaj mozaik kvadratičnog oblika (315 x 312 cm) po tonalitetu mramornih tesera sličan je prethodnom, ali je izvedbom od sitnijih kockica (ispod 1cm.) svakako “mozaikalniji“. Središnji medaljom s Orfejem koji svira sugerira kupolu, a šest polja s različitim pticama “nebeski kotač“. U četiri manja kvadratna polja, u smjeru kazaljke na satu, prikazane su divlje životinje. U ostalim polukružnim medaljonima prikazani su hipokampi i ostala fantazmagorična morska čudovišta uz delfine i ribe. U četvrtinama medaljona, u kutovima mozaika, smještene su ribe, ptice i delfin s ribom. Bordure, sastavljene od složenog guillochea ili astragala (grč. astragalos = kralježak), ne preuzimaju figuralni dio prikaza, nego ga tek dodatno učvršćuju. Mozaik podsjeća na mitološko-marinske, siluetne mozaike iz Ostije, srodne afričke (Volubilis) i rimske u Britaniji (Woodchester, Fishbourne), ali ipak je poseban i neponovljiv. Iz istoga perioda otkriven je poznati nadgrobni mozaik: spomenik devetogodišnjem dječaku Aureliju Aurelijanu. Ovaj dobro očuvan polikromni mozaički panel (vel. 68 x 131 cm) fine teselatne izvedbe odličan je primjer portretnog mozaika. To je asimetrična kompozicija sa sjedećom figurom dječaka u bijeloj tunici, sa svitkom u lijevoj ruci. Na desnoj strani prikazana je ptica i herma s likom pedagoga. Likovna je ravnoteža na samom kraju desne strane postignuta prikazom nadgrobne stele s latinskim natpisom. Cijeli motiv prikazan je na zelenkastoj (donji dio) i plavičastoj pozadini (gornji dio) i uokviren višebojnom pleternom trakom. Mozaik je izveden u prirodnom materijalu uz dodatak staklene paste, a danas se nalazi u Arheološkom muzeju u Splitu.

Rimska urbanizacija sjeverno-talijanskog podrijetla početkom I. stoljeća intenzivirala se u X. regiji Italije – Histriji. Na prostoru Istre mnoga mjesta ove kolonije postaju i pravi rimski gradovi poput Parentiuma (Poreča) i Pole (Pule). Pod utjecajem akvilejske mozaičke radionice (škole) i na ovim prostorima su nastali mnogobrojni jednostavni crno-bijeli dekorativni mozaici s geometrijskim uzorcima, mozaici sa siluetnim figuralnim i mitološko-marinskim scenama. Dobar primjer siluetnog prikaza (II. do III. st.) su paunovi na rubu kratera, mozaik koji se čuva u Arheološkom muzeju Istre u Puli. Iz istog razdoblja je i geometrijsko-dekorativni podni mozaik iz kapele Sv. Ivana u Puli (Samostan svetoga Franje). Središnji pravokutni panel veličine 235 x 135 cm (oštećen), linearnog je prikaza i geometrijske osnove, a sastoji se od oktogonalnog bijelog polja na kojemu je kantaros  sa svastikom, simbolom koji se također pojavljuje i na crnom kvadratu u uglu mozaika. Linearnu osnovu čine dekorativni rombovi i pravokutnici s crnim peltama. U polju iznad kantarosa naziru se višebojne tesere koje tvore latičnu rozetu (oštećeni dio), a slična polikromija prisutna je i u dvopletnoj borduri. Na vanjskoj umreženoj teselatnoj pozadini u donjem dijelu, uočljiv je obrisni prikaz hipokampa u dobroj maniri ostijske škole. Prema samom motivu mozaik je mogao biti dio poda termi gradske vile s početka II. st. U rimskoj vili u Puli pronađen je  vrijedan mozaik iz III. st. na kojemu je glavni motiv Kažnjavanje Dirke, umetnut između multipliciranih panela. Velika mozaična površina (400 x 750 cm) tretirana je plošno, osim u borduri meandra od svastika i u dva romboidna polja istoga motiva. Linearna perspektiva izvedena je pažljivim nijansiranjem konturnih linija, ovisno o planu ili pojedinim dijelovima figura koje se međusobno isprepliću. Glavni motiv mozaičkog panela je dinamična kompozicija, izvedena teserama toplog i nježnog crvenkasto-roskastog, crno-smeđeg (za jače konture) i zelenkasto-sivog (za hladnije dijelove) kolorita na svijetloj vapnenoj pozadini. Uravnotežena kompozicija sastavljena je od dijagonalno postavljene ležeće ženske figure (akta) s, u prvom planu, rasprostrtom draperijom koja prekriva tirs usuproćene dijagonale. Lijevo je ovalni cimbal, u pozadini nage muške figure sa zelenkasto-bijelim plaštevima i propinjućim bikom u drugom planu te lisnatom granom pri rubu mozaičke plohe. Umjetnik je obratio pozornost na lica figura u različitim pozama (profil, en face – koji nedostaje – i poluprofil Dirke). U osam preostalih polja naizmjenično su ukomponirana tri florealno-geometrijska, tvoreći tako umnožene panele (utjecaj galo-rimskih mozaika). Prvi panel stiliziranih vitica bršljana u obliku osmice dijagonalno presijecaju tamni zamišljeni tuljci, čiji su vrhovi usmjereni prema heksagonalnom polju s latičnom rozetom. U drugom panelu, romboidno polje sa trodimenzionalnim prikazom svastika u meandru smještenu po dijagonali, a u preostalim dijelovima plohe nalaze se linearno stilizirane vitice bršljana. Unutar trećeg pravokutnog panela ukomponirano je romboidno polje s okvirom od pletenice, postavljeno po lijevoj dijagonali koja sa pak spaja (utječe) u gornji dio u obliku pčelinjeg saća. Ovaj dio se sastoji od nekoliko multipliciranih heksagonalnih polja s različito iznijansiranim geometrijskim cvjetnim uzorcima (solarnog podrijetla) na svijetloj pozadini. U trapezoidnim poljima smještene su ptice i delfini. U sredini “saća“ nalazi se stilizirana geometrijska verzija vojničkog štita, izvedena nešto tamnijim teserama. Cijeli mozaički panel ukoviren je meandrom svastike prikazanim u trećoj dimenziji (očit utjecaj Levanta). Slični mozaici s motivom Dirke otkriveni su u Saguntu (u blizini Valencije), Eciji i u Aquincumu (Budimpešti).

U panonskom dijelu Hrvatske sve je bilo podređeno životnim potrebama rimskih legija. Tako su sagrađeni mnogi gradovi: Siscia (Sisak), Marsonia (Sl. Brod), Cibalae (Vinkovci), Mursa (Osijek). Otvaraju se mnoga naselja termalnih voda: Aquae Iasae (Varaždinske Toplice), Aquae Belissae (Daruvar). Nažalost, od dekorativnih mozaičnih površina ostalo je tek nekoliko fragmenata u Sisku, Ludbregu i Đakovu (Štrbinci). Jedino je sačuvan mozaik u Benkovcu kraj Okučana. Polikromni mozaik (III. st.) velikih dimenzija (800 x 900 cm) i geometrijske osnove dio je podne dekoracije terma ville rusticae. Plavkasto crvenkasti kvadrati dijagonalno su postavljeni i povezani položenim redom plavih tesera, tako da je cijeli uzorak umnožen. Unutar plohe ukomponiran je kasetirani medaljon sa “štitom“, uokviren bordurom tropleta s plavo-crvenim peltama u uglovima. Široka bordura tekstilnog uzorka, sastavljena je od multipliciranih višebojnih kvadrata koji se pak sastoje od četiri pravokutna polja i manjeg kvadrata u sredini. Ovdje je funkcionalnost, jednostavnost i ekonomičnost bila ispred estetskog poimanja, ali to ne umanjuje vrijednost solidno napravljene mozaičke dekoracije u tehnici opus tessellatum.

 

Mirjana Garčević

Restaurator

Milun Garčević: Tehnologija rimskih podnih mozaika

TEHNOLOGIJA RIMSKIH PODNIH MOZAIKA

Rimljani su osvajanjem grčkih gradova prisvajali umjetnička djela i dopremali  ih u Rim. S današnjega motrišta, rimska kultura nije bila samo derivat ili imitacija grčke kulture, nego je baštinila i etruščansku kulturu, različitu i od rimske i od grčke. Rimljani su most prema izgubljenim helenističkim remek-djelima, njima su se divili, kopirali ih i prevodili u druge umjetničke izričaje . Zahvaljujući urbanoj etruščanskoj baštini i inventivnosti, Rimljani su s vremenom postali odlični graditelji i vrsni tehnolozi široke naobrazbe primjerice M. P. Vitruvije, o kojemu ne znamo točno kada je živio (za Julija Cezara i Augusta u I. st. pr. Kr.), ali nam je ostavio Deset knjiga o arhitekturi. Rimsko graditeljstvo je dobro spojilo mezopotamijsku gradnju opekom i grčku obradu kamena sa vlastitim zidanjem na nov – rimski način. U graditeljstvu su se najviše koristili kamen, mramor, opeka i domaći travertin od kojega se, između ostaloga,  pravila i žbuka. Poboljšali su metode izrade i upotrebe hidraulične žbuke, koje je već od prije korištena u Grčkoj (Megara), slična današnjem cementu. Radi se o smjesi pucolane (pulvis puteolanus) ili nekih drugih pucolanskih materijala (mljevene opeke, terakote), pijeska i gašenog vapna. S vulkanskim pijeskom mort je bio čvrst i elastičan, dočim je s terakotom gubio na čvrstini, ali je bio gušći i otporniji na vodu. Mljevena opeka je bila dobra protiv smrzavanja.

Plinije Stariji ne dvoji o podrijetlu mozaičkih podova, uvjeren da je to grčki izum,“pavimenta originem apud Graecos habent”. Kao i druge umjetnost, i mozaik u početnome razdoblju nije bio ni stilski ni tehnološki savršen. Njegova trajnost i vrijednost ovisna je o vještini, znanju i iskustvu mozaičara, što je vidljivo na duktusu površine i na kvaliteti upotrijebljenog materijala. Mozaik je izvedbeno najkompliciranija umjetnost. Bitan je ekipni rad baziran na raspodjeli poslova koji se izvode određenim i strogim redoslijedom. O izvornoj izvedbi mozaika nema podataka sve do Dioklecijana za kojega je 301. god. napisan Edictum De Pretiis Rerum Venalium (Edikt o cijenama). Njime se određuju dnevnice umjetnika, obrtnika i običnih radnika. Glavni pokretač i voditelj posla je pictor imaginarius koji osmišljava i slika mozaički karton, zarađuje 150 sestercija dnevno i ne plaća na to porez (tako sve do XIV. st.). Njegov predložak i ideju prevodi pictor parietarius, prilagođuje predložak i povećava u zadano mjerilo za podnu ili zidnu površinu uz plaću od 75 sestercija na dan. Calcis coctor miješa i postavlja materijal za podlogu, dočim lapidarius structor (kamenorezac) obrađuje materijal u kockice, a tessellarius izvodi jednostavnije dijelove mozaika. Plaćeni su 50 sestercija na dan. Musivarius izvodi kompliciranije dijelove mozaika i plaćen je 60 sestercija na dan. Originalni slikovni prikaz posla vidljiv je na mramornom bareljefu iz Ostije: dvojica nose vreće s materijalom,ostali pripremaju podlogu i izrađuju tesere pod budnim okom glavnog majstora-mozaičara. Stoga su se formirale putujuće ekipe koje su odlazile onamo gdje bilo je posla. Ovaj teški posao radio se uglavnom dijelom in situ (klečeći i čučeći), osim embleme koja se obično izvodi u radionici i umeće na mjesto unutar mozaičke površine.

U IV. st. u Codexu Theodosianusu iz 438. god. opisane razlike između musivariusa koji izvodi zidne, i tessellariusa koji radi podne mozaike. Uprkos ovoj preciznoj i detaljnoj podjeli, ne postoji tako oštra razlika između umjetnosti i majstorske izvedbe. Prilagođavanje mozaika arhitektonskom okolišu dovodi u usku vezu pictora imaginariusa i musivariusa, njihovu suradnju kreacije i izvedbe te, u konačnici, postavljanje mozaika u uzajamnost prostor – osvjetljenje. Umjetnik (pictor imaginarius) kao autor kartona određuje površinu mozaika, veličinu, boju, materijal i način postavljanja tesera.

Očito je da mozaička umjetnost uzdignuta na razinu autorstva slikarstva ili skulpture. S obzirom da se površinom mozaika hodalo, podloga je morala biti čvrsta i elastična, propusna kao sito, uz osiguranu drenažu i ostale izvedbene kvalitete što se sve postizalo po slojevima. Sama vrijednost mozaika diktirala je i podlogu, jer je vrijeme pokazalo da su neki mozaici loše tehnološki napravljeni pa ih kao takve i ne vrijedi restaurirati. Povijesno gledano detaljni opisa izrade mozaika je obavijen velom tajne i tek nas o tome šturo obavještavaju pojedini autori: Kato Stariji, Kolumela, Paladije, Plinije i Vitruvije. Kato Stariji (234.- 149. pr. Kr.) u djelu De re rustica upotrebljava riječi ibi de testa arida pavimentum struito što se odnosi na jednostavne podove od lomljene terakote koji su se izrađivali miješanjem lončarskih otpadaka, crijepa i s vapnom. Takva nepropusna crvenkasta smjesa služi za oblaganje cisterna, terasa i podova, a dobro je poslužila i kao podloga za mozaičke podove. Prema R. Mooru tu nije riječ o pravom mozaiku, već suvremenim rječnikom rečeno o taracu. K. Dunbabin ne dvoji da se radi izvorno o punskom podu – pavimenta poenica – koji se kasnije proširio po Sjevernoj Africi, Sardiniji i Siciliji. Najraniji primjeri ovakvog poda izrađenih u tehnici opus signinum otkriveni su u Kartagi i datiraju iz III. st. dočim su oni iz II. st. pr. Kr. izrađeni u tehnici opus figlinum. Riječ je o tzv. „cementnim podovima“, a odnosi se na sve zbijene podove na bazi vapna pomiješanog s pijeskom. Ovisno o načinu ispune: dodatkom anorganskih agregata, kao npr. mramornog brašna, lomljene opeke ili ugljene prašine. Rezultat je bijelo-crveni pod (opus signinum) ili crni (graecanicum). Također su se umetale vapnene tesere ili komadići mramora, tvoreći tako jednostavne geometrijske uzorke. I kod Kolumele (4. – 70. god.) i kasnije Paladija (oko 400. god.) dati su opisi jednostavnih (funkcionalnih) graecanicum podova. Takav zbijeni pod napravljen je od ugljene prašine, vapna, pepela i pijeska bio je dobar termalni izolator i apsorbent u zimskoj triklini.

13 mramorna skala

Najmjerodavnije opise izrade antičkog poda nalazimo kod M. P. Vitruvija i Plinija Starijeg. Vitruvije u knjizi De Arcitectura Libri Decem pravi razliku između podova u prizemlji i onih na katu.. Arheološkom stratigrafijom i modernim analizama utvrđeno je da broj, debljina i sastav slojeva u podlozi variraju od mozaika do mozaika, pa iako se radilo o istom arhitektonskom kompleksu; vili, domusu i sl.  Ništa se od materijala nije bacalo, sve se iskoristilo, pogotovo tamo gdje se dopremao iz daleka. Oko 77. god. Plinije Stariji u enciklopedijskom djelu Naturalis Historia (vol. 36) opisuje izradu podnog mozaika.

Prvo se prostor iskopa u dubini od oko 50 cm, zatim se nabija i ravna ovisno od pjeskovitoj ili zemljanoj podlozi, da bi se u konačnici redom postavilo tri predviđena sloja. Prvi je statumen, nosivi, drenažni sloj i zračna cirkulacija, sastavljen od većih komada kamenja ili oblutaka (veličine šake) debljine od 8 do 12 cm. Drugi sloj – rudus izvodi se od lomljenog kamena ili šljunka (ponekad s komadićima terakote) i vapna u omjeru 3 : 1, debljine oko 25 cm. Treći sloj – nucleus, finije je granulacije od prethodnog; sastavljen je od pijeska, terakote, mljevene opeke i vapna u omjeru 3 : 1, debljine 12 cm. Svaki sloj se nakon postavljanja nabija i na kraju se sinopiom (crvenom, žutom ili crnom bojom) izvode glavne linije kompozicije. Nekad se mislilo, kako navodi R. Moore da su se u ovom sloju polagale tesere, ali su izvršene analize na 104 mozaika i ustanovljen je još jedan sloj. Završni najfiniji sloj sastavljen je od mješavine vapna i pucolane debljine 8 mm, u koji se polažu tesere koje izlaze jednom trećinom iz supranucleusa. Ovaj se sloj polaže djelomično i ovisi o mogućnostima mozaičara ili vremenskim uvjetima u kojima se mozaik izvodi. Ponekad se kod restauriranja mozaika mogu pronaći kockice jedna iznad druge što dokazuje da je taj dio rađen indirektnom metodom specifičnom za izradu pseudo-emblemata. Dnevnica obuhvaća izvođenje otprilike četvrtine kvadrata. Nakon završetka pod se fugira smjesom mramornog brašna, vapna (ponekad obojenog pigmentom) i pijeska, a zatim se brusi (plavi kamen), polira i premazuje voskom. Vitruvije preporuča de se pred zimu fuge zaliju uljanim talogom.

Mozaik je satkan od malih tesera, kamenčića – lithostrata kako ih je nazvao Plinije Stariji. On obrađene tesere klinaste forme (tesele) različitog oblika (kocka, pravokutnik, romboid i sl.) još od Sulinog doba (oko 85. god. pr. Kr.) dijeli na one od stakla i one za podove i stropove. Isto tako navodi kako se staklo kao mozaički materijal počelo upotrebljavati u Rimu u I st.  Jedan od najslavnijih umjetnik antike i izumitelj tesere Sosos iz Pergamona (II. st. pr. Kr.) pronašao je i način embleme. Emblema se morala besprijekorno izvoditi, obično uokvirena mramornim ili terakotnim okvirom s podignutim rubom, jer ona je bitno utjecala na cijenu cjelokupne mozaičke površine. Jeftiniji mozaičari izvodili su nepokretne pseudo-emblemate.

Katkad se na prvi pogled ne može odrediti materijal od kojega su napravljene tesere. Tako je bilo i kod Sosovih golubica što je vidljivo na kopiji iz Hadrijanove vili Tivoli (II. st. Musei Capitolini, Rim, 85 x 98 cm).  kod kojih se dugo nije znalo jesu li tesere kamene ili staklene. Karakterističan je detaljizam, sfumature i iluzionistički prikaz motiva s chiaroscuro i trompe-l’oeil efektima koji će postati uzor mnogim budućim mozaičarima. Tek se kasnije ustanovilo da je izrađen od višebojnog šljunka. Glavna prepreka je bila što je taj mozaik napravljen gotovo bez fuga, a površina je polirana do visokog sjaja. Sosos je osmislio “asarotos oikos“,  iluzionistički dočaran nepometeni pod u trikliniju s prikazom otpadaka sa stola. Fascinira minuciozna polikromna izvedba s puno detalja i bačenom sjenom otpadaka na bijeloj pozadini. Slične motive, nalazimo kasnije u Rimu s potpisom umjetnika Heraklitosa, kao moguće replike mozaika majstora Sosa.  .

Podni mozaici napravljeni od prirodnih materijala bolje su se očuvali od zidnih. To je usko povezano sa samom obradom materijala za mozaik u tesere.         Idealan oblik obrađene tesere je klinast jer vezivno sredstvo zapunja fugu u obliku slova “v”, nakon čega tesera teško može iz ležišta iskliznuti. Dodatnu čvrstoću i elastičnost pospješuje samo polaganje tesera, tako da se one ne nađu u križištu, već da uvijek jedna malo prelazi preko druge iz donjega reda- nalik zidanju. To je osobito dobro iskorišteno kod mozaika u rimskim termama gdje su klinaste tesere debljine više od 20 mm. Rimski klasični mozaici težili su glatkoći površine i minimalnom razmaku između tesera, tako je mozaik zbijeniji i kompaktniji.

Zahvaljujući tzv. putujućim mozaičarima poraslo je i zanimanje za izvedbu podnih mozaika. Majstori bi sa sobom nosili knjigu uzoraka koja je sadržavala različite motive: geometrijske, stilizirane florealne, ornamentalne, različite meandre i dr. Ti uzorci (motivi) preuzeti su s helenističkih vaza, tekstila i arhitekture. Katkad oponašaju pletene košare, metalne predmete ili su motive osmislili umjetnici. Zbog toga nije čudno naići na mozaike sličnih uzoraka i u najzabitijim mjestima Carstva. Ova umjetnost nije bez razloga nazvana“ars romana“. Rimljani su unutrašnjost svojih domova uređivali prema vlastitu ukusu, ali je svaki dio kuće bio i tematski osmišljen. Po narudžbi su se izvodili mozaici s različitim motivima. Najčešće su to bili motivi lova s raznim životinjama, nadmetanja u areni, utrke, borbe gladijatora, marine, mrtve prirode itd. Unutar kuće postojao je i nenatkriveni prostor (impluvij), prekriven jednostavnim dekorativnim mozaikom. Mozaik se počeo rabiti i u javnim zgradama, osobito su se često ukrašavale terme s motivima mitološkog sadržaja. Neptun, Orfej, Triton i Dioniz prikazivani su s odgovarajućim atributima. Mozaici postaju svojevrsna preslika širine društvenoga života i zadiru u sve njegove pore, i privatne i javne.

Helenistička središta mozaika (Delos, Pergamon, Aleksandrija) posebnu važnost pridaju izradi višebojnih emblemata. Majstori mozaika iz tih središta odlaze tražeći posao u Italiji, gdje ih dobro prihvaćaju. To je osobito vidljivo u najranijim slikarskim pompejanskim mozaicima koji u potpunosti oponašaju helenističku tradiciju. Najveći pomak se ipak odigrao preobrazbom tradicionalne lokalne tehnike pri izradi poda u originalnu interpretaciju grčkoga stila, prilagođenu rimskom ukusu.

mozaik

Sve do I. st. pr. Kr. mozaik se smatrao luksuzom i njegova uporaba bila je ograničena, ali s vremenom doživljava promjene u stilskom i tehnološkom smislu. Neke važne prostorije rimskih kuća oblažu se mozaikom i u tehnici opus sectile  dekorativna, zidna ili podna tehnika oblaganja rezanim višebojnim mramornim pločama (crustae) iste debljine koje, po načelu kontrasta, oblikuju jednostavne, geometrijske ili figuralne motive. Ta izvorno istočnjačka tehnika, proširila se u Rimu početkom I. st. pr. Kr., a posebno je cijenjena u razdoblju Carstva. Opus sectile se izvodio i od drugih materijala, primjerice različitih vapnenih škriljevaca, vulkanskog kamenja ili keramike.  S uporabom skupocjenih uvoznih mramora porasla je i njihova cijena, tako da se mozaik upotrebljava samo za javne zgrade i kuće bogataša. Velika je potražnja za podovima rađenim u tehnici opus vermiculatum. Podni mozaici napravljeni tom tehnikom izvode se sve do kraja I. st. I dalje su na cijeni helenističke emblemate i neuokvireni središnji figuralni dijelovi, napravljeni također u tehnici opus vermiculatum, i tako sve do kraja II.st. Sredinom II. st. emblemate napravljene u opus vermiculatumu posve ustupaju mjesto uokvirenim središnjim figuralnim dijelovima u kojima tesere, sada tesele (lat. kockice) nisu manje od dijelova koji ih okružuju u opusu tessellatumu. To su tzv. pseudo-emblemate koje su mogle biti izrađene i postavljene in situ kao prave emblemate, bile su napravljene u radionici, a potom umetnute u pod. Takvi dijelovi mozaika čine se jednaki emblemati, ali zbog pojednostavljenja nisu izvedeni tehnikom opus vermiculatum. Od tada će se nazivati paneli, bez obzira na to kako su napravljeni. Popločenja i podovi u tehnici opus tessellatum sastoje se od crno-bijelih tesera, koje u borduri oblikuju jednostavni motiv na  bijeloj pozadini. Ovisno o narudžbi, u središnji  dio mozaika  umetala  se emblema izvedena  od  sitnih  višebojnih  kamenih,  mramornih, a  poslije  i  staklenih  tesera izrađenih u opusu vermiculatumu. Pri izvedbi emblemata manjih dimenzija, na temelju  slikarskog  predloška, one su se više umetale i izvodile kao jednostavni podni ornamenti ili su se pričvršćivale na zidove. Sljubnice između su minimalne i obično su obojene dodavanjem pigmenta u žbuku ili oslikane tako da se tesere optički spajaju.  Na kraju bi se površina ispolirala, tako se dobila jedinstvena, kompaktna mozaička površina. Vizualno, to je bila “slika na podu“, koja se mogla obuhvatiti pogledom, dočim su se detalji vrijedni divljenja promatrali izbliza. Ipak, rijetki su primjeri uokvirenih emblemata u opusu vermiculatumu, napravljeni na mramornoj ili terakotnoj podlozi. Osim u Rimu nalazimo ih u Pompejima, Sjevernoj Africi i Antiohiji.

Metoda izrade teselatnog poda uglavnom je direktna, ali s pojavom embleme i pseudo-emblemata koristi se i indirektna metoda. Kod velikog broja antičkih mozaika pri restauriranju nailazi se na nepravilnosti i odstupanja koja jasno pokazuju da mozaik nije rađen direktno. Pogreške su se mogle događati prilikom montiranja dijelova u cjelinu, a to nije moglo biti vidljivo dok se tkanina ili papir nije skinuo s lica mozaika nakon postavljanja in situ. Isto tako, greške su se mogle dogoditi i nakon prerađivanja mozaika kod “prigodnog” skraćivanja, kako bi zauzeo svoje mjesto u podu manjih dimenzija.

Mramor i kamen koji su se upotrebljavali za tesere bili su uglavnom srednje čvrstoće, radi boljeg brušenja i nepromjenjivosti boje djelovanjem vremena. U doba antike najveći kamenolomi nalazili su se u Grčkoj, Maloj Aziji, Africi (Egipat, Libija, Maroko) i Italiji. Povezano s time, ali i s nazivom lokaliteta, različite vrste mramora dobile su i odgovarajuća imena: bianco pentelico, bianco carrara, travertino romano, rosso antico, rosso levanto, rosa egeo, nero antico, itd. Za vrijeme carstva povećava se uvoz mramora i višebojnog kamena iz različitih provincija: iz Egipta porfido, iz Frigije pavonazzetto itd. Kako se većina antičkih kamenoloma s vremenom iscrpila, taj se kamen naziva “antički mramor“, a od Rimljana usvaja se naziv mramor.

doc. Milun Garčević

Tanja Tuleković: Rimska naselja

TANJA TULEKOVIĆ
kustos-arheolog
Javna ustanova „Spomen-područje Donja Gradina“
79243 Demirovac, Kozarska Dubica
(www.jusp-donjagradina.org)

P R A E T O R I U M        E T        D O M A V I A

 

UVOD

Pod imenom Tabula Peutingeriana rimski kartograf  Kastorije je u IV vijeku dao prikaz glavnih rimskih puteva od Britanskih ostrva do sjeverne Afrike. Putna mreža Rimskog Carstva sa usputnim stanicama i njihovim međusobnim rastojanjima iscrtana je na 12 pergamentnih listova od kojih je do danas sačuvano 11 a nalaze se u Nacionalnoj biblioteci u Beču (Österreichische Nationalbibliothek in Wien).
Međunarodni značaj i karakter imale su rimske ceste koje su prolazile kroz našu zemlju idući od Italije prema provincijama Dalmaciji, Panoniji, Iliriku, Dakiji, Trakiji, Makedoniji i Grčkoj. Na pergamentima Tabule Peutingeriane zabilježene su i dvije stanice o kojima će u daljnjem tekstu biti više riječi: AD PRAETORIUM i AD DRINUM. Prostorno su znatno udaljene, ali sam odlučila da za ovaj naučni skup povučem paralelu između njih iz prostog razloga što dolazim iz Kozarske Dubice u čijoj neposrednoj blizini se nalaze ostaci rimskog naselja Praetorium. Akcenat stavljam na terme u Praetoriumu i Domavii.

PRAETORIUM

Cesta Siscia-Sirmium vodila je lijevom obalom rijeke Une preko Utolice, Baćina i Hrvatske Dubice. Prva stanica u ovom smjeru bila je Ad Praetorium. Na lokalitetu Tuk u Baćinu (u današnjoj Republici Hrvatskoj) pronađen je miljokaz, kao i ostaci naselja, najvjerovatnije od putne stanice Ad Praetorium („Kod Pretorija“). Na udaljenosti od oko 200-300 m (preko rijeke Une) pronađene su antičke ruševine na lokaciji Crkvine u Suvaji. Ovo naselje u Suvaji je na Tabuli Peutingeriani označeno vinjetom „terme“, a to je i potvrđeno arheološkim istraživanjima prilikom kojih su pronađeni ostaci termi.

Selo Suvaja nalazi se na sjeverozapadu Republike Srpske, 6 km zapadno od Kozarske (ranije Bosanske) Dubice. Leži na samoj obali rijeke Une. Godine 1973. otkriveno je prostrano rimsko naselje. Probna istraživanja vršena su 1976. godine. Veća arheološka istraživanja vršena su u periodu od 4-26. septembra, 1980. godine, kada je istraženo oko 800 m² površine. Aglomeracija se oslanjala sa jedne strane na rijeku Unu, a sa druge na brdoviti teren zapadnih ogranaka Kozare. Povoljan geografski položaj uslovio je razvoj upravnog centra državnog imanja (palatium ili praetorium fundi, odnosno villa publica).

Čitav kompleks u Suvaji, koji zahvata oko 5 ha, razvijao se, pregrađivao i dograđivao u rasponu od najmanje tri vijeka. Prošao je put od obične rustikalne vile do centra velikog agrokompleksa (praetorium fundi, odnosno villa publica). Urbanističko-arhitektonski razvoj Suvaje odražava društveni proces koji je obilježen propadanjem slobodnog seljaštva i njegovim pretvaranjem u kolone, te okrupnjavanjem velikih posjeda (fundi, latifundiae), procesom koji je intenziviran u III vijeku a u IV vijeku doživio najveći zamah.

Rimsko naselje u Suvaji se nalazilo na mjestu gdje je na magistralnu cestu Siscia-Sirmium izlazila komunikacija koja je dolazila iz Salone dolinom rijeke Sane. Bojanovski smatra da je Praetorium bio funkcionalno povezan i sa riječnim prometom Sana-Una-Sava-Dunav, kojim se iz Panonije izvozilo gvožđe iz topionica na Sani (Satri Majdan) i Japri (Blagaj), žito i dr. proizvodi. Ivo Bojanovski naslućuje da je u neposrednoj blizini postojalo i riječno pristanište, odnosno pretovarna stanica iz manjih u veće lađe. Isto tako pretpostavlja i postojanje prelaza preko Une mostom.

Za vrijeme arheoloških istraživanja u septembru, 1980. godine otkopani su temelji građevine pravougaonog oblika. Dužom stranom objekat se pružao u smjeru sjever-jug. Na sjeveru se završavao velikom polukružnom apsidom, a na jugu je imao manju i pliću apsidu (egzedru). Po dužini se dijelio na dva nejednaka dijela i to u dva nivoa.
Sjeverni dio objekta sastojao se od tri prostorije. Sve prostorije imale su dobro očuvane podove izrađene od krečnog maltera i krupnijeg šljunka, sa opekama različitog oblika (heksagonalne, romboidne). Namjena pojedinih prostorija nije utvrđena.
Južni dio zgrade je od sjevernog dijela bio odvojen glavnim zidom širine 0,60 m. U ovom dijelu objekta izdvajaju se dvije prostorije: velika prostorija širine 6 m i prostorija sa egzedrom dužine 9 m i širine 4 m. Izgleda da se oko ovog dijela građevine u južnom, zapadnom i istočnom smjeru nalazilo manje dvorište, vrt ili park. Prostorija sa egzedrom bila je popločana velikim podnim opekama, a kasnije krpljena heksagonalnim ciglicama.
Građevina je prošla kroz najmanje dvije faze, što se vidi po podovima u dva horizonta. U kasnijoj fazi podovi su bili temeljno obnovljeni i izdignuti. Postojanje horizontalnih i vertikalnih uređaja za zagrijavanje (hypocaustum) potvrđuju nalazi opeka iz strukture hipokausta (opeke od suspenzura i tubulusi), ali i drugi elementi građevine (nivoi podova, ognjište u apsidi itd.).

Svi relevantni elementi, prostorna dispozicija tlocrta, veličina i položaj objekta, otkopani materijal iz strukture hipokausta ukazuju na to da je otkopana zgrada korištena za terme. Sudeći po veličini objekta i po njegovoj izdvojenosti iz ostalih dijelova kompleksa, ne radi se o privatnoj kućnoj banji (balneum) nego o kupatilu namijenjenom javnom korištenju (balneae, thermae) i to kao koherentni dio složenog građevinskog kompleksa.

Zaključak Ive Bojanovskog je da starija građevinska faza pripada II vijeku, a mlađa faza III ili IV vijeku.

Materijal sa ovog lokaliteta smješten je u Muzej Kozare u Prijedoru.

DOMAVIA

Cesta Sirmium-Gensis preko stanice Ad Drinum vodila je u Argentarium. Udaljenost između Ad Drinuma i Argentariuma nije označena na Tabuli Peutingeriani. Ćiro Truhelka je 1891. godine ustanovio da je ta cesta išla dolinom rijeke Drine, udaljena od nje 300 m. Cesta je bila širine 4 m, oivičena velikim kamenjem sa oba kraja. Vencel Radimsky je otkrio ostatke rimske ceste koja je vodila dolinom Saske rijeke između Domavije i Bjelovca.

Uz cestu Drinjača-Đurđevac nalazi se veći broj rimskih naseobina, od kojih se najznačajnije nalaze u Gradini kod Sasa i u Skelanima. U Gradini je ustanovljeno da se nalazila Domavija, sjedište rudarske uprave i centar rudarskog distrikta Argentarije. Po rimskim nalazima poznato je i nekoliko obližnih mjesta. U Loznici (Ad Drinum) pronađeni su ostaci rimskog naselja i groblja, u Bjelovcu razni rimski artefakti i primjerak novca Aleksandra Severa, u Sikiriću je otkriven depo rimskog novca iz III vijeka, dok rimskih spomenika ima u Voljevici. Mjesto Mihaljevići na Drini sjeverno od Bratunca predstavljalo je važnu saobraćajnu tačku.

Godine 1890. započeto prekopavanje u rimskom gradu Domaviji kod mjesta Gradine u Srebrenici nastavljeno je 1891. godine pod rukovodstvom Ludwiga Pogastchniga. Prekopavanjem Gradine utvrđen je veliki značaj tamošnjeg rimskog naselja. Domavia je bila značajan rudarski centar carskog doba. U njoj se nalazila uprava svih rudnika na području

Panonije i Dalmacije. Tu se vršila eksploatacija srebra, bakra, cinka, željeza i olova. Pojačane aktivnosti oko eksploatacije olova i srebra započeli su Iliri. Privučeni njihovim nalazištima u ove krajeve dođoše Rimljani negdje u II vijeku.

Iskopavanjima krajem XIX vijeka pronađeno je mnogo značajnih artefakata (predmeti, natpisi, novac, itd.) koji ukazuju na uspon ovog naselja od sela do kolonije. Iz vikusa se vremenom razvilo gradsko naselje, koje je u III vijeku dobilo status municipiuma, a zatim i kolonije. Pronađeni su objekti koji karakterišu jedan rimski grad (kurije, terme, forum, bazilika, vodovod). S obzirom na to da je Domavia bila centar rudarske i metalurške djelatnosti tu se nalazilo i sjedište prokuratora. Pretpostavlja se da je Domavia imala oko 30 000 stanovnika.

Urbanizam Domavije nije se zasnivao na rimskoj šemi ortogonalnog rastera, jer za to u Gradini nije bilo prirodnih uslova. Grad se prilagodio ispresijecanom reljefu terena u uskim dolinama Saske rijeke i Majdanskog potoka. Gradska dominanta je bila kod sastavaka Majdanskog potoka i Saske rijeke pod sjevernom padinom grada, na kom se, izgleda, nalazilo i manje utvrđenje. Kod sastavaka su bili podignuti i i objekti kurije, sudnice s manjim forumom i drugim sadržajima. A tu su bile i gradske terme (balneum).

Prilikom istraživanja 1892. i 1893. godine terme su otkopane. Podignute su na desnoj obali Saske rijeke, u njenom meandru. Bile su najveće zdanje Domavie. Pominju se u natpisima iz 220. i 274. godine (počasni natpis Aurelija Verekunde, prokuratora argentariaruma o obnovi gradskih termi ujedno je i posljednji je datovan natpis iz Domavije: (Imp. Caes. L.) D [o]m[iti]o [Au]re[li]ano [A]u[g] et Capitolino co(n)s(ulibus) Aur. Verecunda v.e. procurator) argentariorum balneum vetustate conlapsum ad pristinam faciem reformare ceravit. Carski prokuratori su se, između ostalog, brinuli i o izgradnji javnih objekata u gradu ostavljajući za sobom mnoge natpise koji nam ilustruju rast Domavie.

Javne terme u Domavii svojom površinom od 2122 m² skoro da dostižu veličinu malih termi u Pompejima. „Njihova znatna i posve zagrađena skupina zgrada od 52,8 m najveće istočno-zapadne dužine i 50,8 m najveće sjeverno-južne širine leži uz desnu obalu Saske rijeke na niskoj terasi, te nam ponovo zasvjedočuje znamenitost istorički posve nepoznate rudarske varoši Domavije“.

Ove terme sastoje se od 45 prostorija različite veličine, od kojih su se neke zagrijavale kroz hipokaust. Objekat je sagrađen od opeka i kamena, i to od lokalnog vulkanskog andezita i kvarcita. Jasno su ustanovljeni ostaci hipokausta, tragovi mozaika ali i mnogi drugi predmeti (kamenje sa natpisom, novac, željezni predmeti, ostaci staklenih posuda itd.). Čitav kompleks termi dijeli se na muško i žensko kupatilo pa su i glavne prostorije podvojene.
Detaljnije o ovim prostorijama može se pročitati u Izvještaju o iskopinama u Domaviji kod Srebrenice u godinama 1892. i 1893. (Glasnik Zemaljskog muzeja br. 1894/01).

Javne terme su jedno od najznačajnijih dostignuća rimske arhitekture. Pronalaskom sistema za grijanje odaja i bazena (hipokausta) u II vijeku p.n.e. formiran je klasični tip termi, koje su u doba Carstva postale jedna od najkarakterističnijih institucija gradskog života. Nisu predstavljale samo mjesto za održavanje higijene. U njima se odvijao intenzivan društveni i kulturni život: ljudi su se okupljali, sastajali, razgovarali o privatnim i javnim, opštim i političkim pitanjima. Veličina termi, monumentalnost, raskoš i bogatstvo u umjetničkoj opremi i izgledu zavisili su od mjeta u kom su se nalazila ova zdanja. Da bi mogle da služe svojoj namjeni terme su morale biti obilato snabdjevene vodom. Tri osnovne prostorije određivale su način svojevrsnog rituala kupanja: tepidarium-bazen sa toplom vodom, caldarium-bazen sa mlakom vodom, frigidarium-bazen sa hladnom vodom, u kom se posjetilac rashlađivao i osjećao osvježenje koje mu je pružalo kupanje. Većina rimskih gradova je imala bar jednu takvu građevinu.

RESUME

Provincije Rimskog Carstva bile su ispresijecane udobnim putevima, na čiju izgradnju je trošeno mnogo truda i sredstava. Ceste su građene na gotovo savremen način: planirane su trase pod najpovoljnijim uslovima, građene su na solidnim osnovama koje su mogle da izdrže velika opterećenja i da vijekovima odolijevaju klimatskim nepogodama, rastojanja su obilježavana miljokazima, građene su putne stanice  a sve to u svrhu ekonomskog i strateškog prosperiteta. Iz tih razloga u našoj zemlji imamo sačuvane ostatke rimskih cesta. I upravo ti ostaci su vodili naše velike istraživače do rimskih naselja.

Ivo Bojanovski, smatra da je villa publica u Suvaji, kao centar velikog dominija, morala osim termi imati i gospodarski i rezidencijalni dio. „Sama denominacija praetorium za ovo kasno vrijeme govori dovoljno jasno o karakteru takvih aglomeracija. Naime, u svom semantičnom razvoju od republikanskog i carskog doba (u značenju: šator, zgrada pretora, zapovjednika rimske vojske) pa do kasnoantičkog značenja: bolja kuća, palača ili kuća na ladanju, i to ne obična rustička vila nego suburbana, dakle dvorac (praedia sum praetorio, Pap. Dig. 32, 91, 1.). U stvari su to bile velike vile u državnom posjedu (villae publicae) kao centri prostranih poljoprivrednih domena (lat: dominicum). Takav složeni objekt bio je i u Suvaji, a po savremenim izvorima zaključujemo da se i nazivao-Praetorium“. Prema tome, prostrane ruševine u Suvaji su bile u funkciji upravnog centra veleposjeda, kao praetorium fundi, po čemu je ovo naselje i dobilo naziv. Poljoprivredna dobra i gospodarski objekti nisu dovoljno istraženi u našoj zemlji.

Domavia je bila vrlo značajan centar rimskog rudarstva u istočnoj Dalmaciji i jugoistočnoj Panoniji. Njena uloga jakog proizvođačkog metalurškog centra ojačala je krajem II vijeka. Bogatstvo arheoloških nalaza ukazuje na to da je Domavia bila i ekonomski i kulturno značajno rimsko naselje. Status vikusa je imala u I i II vijeku. Početkom III vijeka dobija status municipiuma da bi već sredinom III vijeka dobila viši rang i postala kolonija. Otkrivena je u okviru projekta istraživanja plemenitih metala i otvaranja rudnika srebra, olova i cinka u području planine Kvarac, istočno od Srebrenice. Paralelno sa otkrivanjem rudnih žila olova, srebra i cinka rudari su istražili i ostatke rimskog rudarskog grada. Padom Rimskog Carstva, kao i većinu drugih gradova u okolini srušila su varvarska plemena koja su prodrla na područje Balkana.