Antički mozaici na prostoru Bosne i Hercegovine

ljubica-srdic
Zaštita arheoloških kompleksa Skelani
30/07/2008
olga-peric
Snimanje totalnom stanicom na arheološkom nalazištu Skelani
30/07/2008
adnan-busuladzic

Mozaik predstavlja umjetnost čiji su sastavni dijelovi kokice (tesere) koje tvore cjelinu, izvedenu na osnovu skice ili nacrta. Osnovni način izrade mozaika podrazumjeva postavljanje kockica ili komadića različitog oblika i materijala kao što je staklo, kamen, mramor, keramika, na zidnu, stropnu ili podnu podlogu, koja je unaprijed pripremljena sa ljepilo, smolom ili žbukom.

Najstariji podatak o izradi mozaika datira se u period cara Dioklecijana (284. – 305.), za kojeg je napisan edictum de pretiis. Sa ovim dokumentom su se određivale dnevnice umjetnika, majstora i pomoćnog osoblja. Vođa cjelokupnog procesa izrade, nazivan je pictor parietarius. Posebno zadužene osobe su bile angažirane za mješanje materijala za podlogu, pripremu materijala, kao i izradu jednostavnijih i kompliciranijih dijelova mozaika.

Mozaičkim podnim površinama prethodili su ili paraleleno egzistirali i drugi načini izrade podnica: pod od oblutaka, pod od lomljene terakote, cementni pod, pod od opeke, pod od nepravilnih komada kamena, mramorni pod, pod od tesera i pod od pravokutnih tesera.

Za izradu mozaika od samih početaka najčešće se upotrebljavao kamen. Najčešće opredjeljenje u materijalu kamena ležalo je u fizičkim i hemijskim karakteristikama kamena, kao otpornog i čvrstog materijala. Staklo se kao materijal za izradu mozaika potvrđeno koristi od IV stoljeća stare ere na Levantu, Siriji, Palestini i južnoj Italiji. Prozirno i neprozirno staklo korišteno je za nijansiranje mozaičkih umjetničkih predstava, kakav je slučaj sa mozaicima iz Stoca. Keramika se u rimskom periodu u najvećoj mjeri upotrebljavala u vidu samoskog porculana. U kontekstu nijansiranja boja osnovna hronološka podjela potvrđuje da su crnobijeli mozaici stariji, a višebojni mozaici mlađe datacije.

Ključni građevinski detalj vezan za izradu mozaika, predstavljala je vezivna podloga. Njena kakvoća i svojstva bili su presudni u dugovječnosti svake mozaične površine. Koristeći se različitim tehnikama drugih naroda; bitumenske i prirodne smole i gips, Rimljani su dobili hidraulično vezivo, nazvano cementum. Navedena smjesa je nastala kao mješavina gašenog vapna, mljevene opeke i pucolane.

Dr. sci. Adnan Busuladžić, direktor Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>